Nasukana hrvatska brodogradnja

Hrvatska brodogradnja je više puta kroz posljednjih četvrt stoljeća zapadala u duboku krizu, iz navrata u navrat sve težu. Nakon privatizacije sektora 2013. godine sva su nadanja bila usmjerena prema novim vlasnicima, a u prvom redu poduzetnicima Tomislavu Debeljaku za Brodosplit i Danku Končaru za Brodotrogir.

- pročitajte još:Uhićenja zbog dugova Uljanika

Riječki 3. Maj i pulski Uljanik su za to vrijeme zasebno pali u vezane svoje probleme, pa sad jedva održavaju minimum proizvodne djelatnosti. Splitski i trogirski škver, međutim, stoje u ovom trenu još gore. Debeljakovo je brodogradilište u predstečaju, a Končarevo praktično postoji samo još na papiru, uz rasprodaju dijela posjeda. Recept jedan škver-jedan gazda nije pokazao istinski održiv potencijal, što upućene u ovu industriju ne čudi. Svaka iole relevantna država u brodogradnji jest veoma gospodarsko-politički angažirana, naime, bez obzira na vlasništvo nad pojedinim pogonima. U novije doba izražen je i trend povratka državnog partnerstva u sektor, ili faktično čak u posjed.

Priča svih priča

Hrvatske vlasti pak sve više dižu ruke od te najdičnije među domaćim industrijama. Predsjednik RH Zoran Milanović bio je početkom mjeseca u jednome omanjem brodogradilištu u Puli, iskazao podršku takvom novijem reorganiziranju struke i tržišta. Nisu svi brodograditelji otišli u inozemstvo, dio ih je našao pribježište po novoutemeljenim privatnim navozima. Od toga nema perspektive za veliku industriju, ali ima posla da održi na okupu bar dio inženjera i projektanata.

Milanović nije pritom navratio u Uljanik, gdje se oko 400 radnika i dalje samostalno trudi održati škver na životu, a država je dandanas suvlasnik pogona s 42 posto udjela. Slično je postupio lani prilikom posjeta Trogiru, ne obazrevši se na radnike u Končarevu brodogradilištu, zahvaćenom agonijskim problemima. No tako se postavlja i Vlada RH, pa se na temu podrške brodogradnji ovog proljeća izjašnjava tek ministar financija Zdravko Marić, i to s vrlo skeptičnim stajalištem. „Nevolja je začeta još potkraj 20. stoljeća, dok se nije htio počuti glas struke, ekonomske i brodograđevne", rekao nam je ekonomski analitičar Guste Santini, „a sektor je imao sve superiorne predispozicije da bude naša priča svih priča, istinska jadranska orijentacija Hrvatske."

Milijarde bačenih kuna

„Više se vodilo računa o svemu drugom, ali to je bila politika kratkog daha, makar i da govorimo o roku od par desetljeća. Zahvatima ograničenog dosega kupovan je socijalni mir, jer je od ikakve državne strategije bilo važnije zadovoljiti interes onoga tko je na vlasti, da ostane u vrhu. Brodogradnja je za to vrijeme neumitno tonula. Noviji manji škverovi su opcija za opstanak dijela struke, ali nemaju istinsku snagu. Nemaju kapacitet za istraživanje i razvoj, pa će kao cjelina stagnirati, a Brodarski institut smo uništili", kaže Santini.

Milijarde kuna iz javnog proračuna utrošene su na privatnički zahvat restrukturiranja škverova nakon ulaska RH u EU. Moglo bi se reći da je novac bačen, jer su i privatna brodogradilišta iziskivala daljnju pomoć države, u vidu kreditnih jamstava, narudžbi vojnih i policijskih brodova, te gledanja kroz prste u slučaju čestih neplaćanja poreza i drugih davanja lokalnim zajednicama i državi. Vlada RH s pravom se danas postavlja podozrivo spram novih zahtjeva Debeljaka ili Končara, ali će teško poreći suodgovornost za ovakvo stanje. Ekstra povlasticama za dvojbene gazde, bez kritičnosti prema njihovu poslovanju koje smo analizirali u više prigoda, samo je na koncu gurnula sektor u veće probleme.

O svemu tome porazgovarali smo i s umirovljenim profesorom Rokom Markovinom, bivšim dekanom Fakulteta elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. On se prisjetio razdoblja prije 10 godina, kad je Hrvatskoj zbog državnog utjecaja na sektor propisano smanjenje opsega brodograđevne proizvodnje, a radi zaštite europsko-unijskog tržišta. No takvo rješenje ipak nije bilo jednostrano nametnuto izvana, nego ga je objeručke i konsenzualno prihvatio hrvatski politički vrh.

Vrijeme loših đaka

„Nije među njima bilo vidnog protivljenja toj suicidalnoj odluci. Gledali su samo da srežu trošak u budžetu, ne vodeći računa o dugoročnim efektima na nacionalnu privredu. Pamtim da su tad glavnu riječ u procesima imali prvi potpredsjednik Vlade RH Radimir Čačić i zamjenica ministra gospodarstva u prethodnoj vladi Tamara Obradović Mazal, kasnija savjetnica za gospodarstvo i EU-pitanja predsjednika RH Ive Josipovića. I sve je naopako dogovoreno, dozlaboga nekompetentno i štetno, što smo vidjeli odmah, a sad se vidi pogotovo", napominje Markovina.

„Ovo je vrijeme loših đaka", dodaje on, „što me kao profesora izuzetno žalosti. Njima je važna samo članska iskaznica u nekoj jačoj stranci, to im sve rješava." Doznali smo potom kako je Markovina s drugim brodograđevnim kolegama nastojao sudjelovati u izradi dugoročne strategije razvoja sektora već prije privatizacije, a zatim i u odnosu na nove vlasnike. Svoj iscrpni elaborat nudili su svim vladama, ali uzalud. Kreirali su i program restrukturiranja za Tomislava Debeljaka.

Izumiranje rijetke vrste

Nije ih poslušao, ali na pitanje je li im platio rad, naš sugovornik s nelagodom odgovara da im se prestao javljati kad je FESB ispostavio Debeljaku razmjerno nevelik račun za taj stručni zahvat. „Mi smo svi škverska dica, pomogli bismo ionako, samo da ne propadne sve. No propast će nam ekonomija na ovaj način, izumrijet ćemo kao nekakva rijetka vrsta. Pogledajte samo taj Uljanik danas, bore se da pokrenu život u škveru, a meni se srce stegne kad kažu da bi im trebao samo jedan i pol brod godišnje da opstanu. Gradili su nekoć osam do deset brodova, svaki za oltara, kako narod kaže", posvjedočio je Roko Markovina.

Ovaj se ekspert zalaže da država pripomogne takvim značajnim inicijativama, ne samo da nalazi alibi u malenim pogonima. I smatra da nije kasno, sve dok ima živih stručnjaka, i dok nisu pozatvarane sve škole za reprodukciju znanja i nakupljenog golemog iskustva. No već iduća generacija-dvije neće više imati tu priliku. Kao dobar primjer za RH može poslužiti talijanska državna praksa u 21. stoljeću. Ima dostupnih uzora, dakle, samo kad bi bilo i famozne političke volje za zaokret.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu