„Ne možete nas ubiti. Pokušali ste, ali niste uspjeli“

Jošla se bavi i savremenim plesom. Njena crna kosa je vezana u rep. Njen pogled je koncentrisan, njeni pokreti snažni. Plesom prati tužnu klavirsku muziku. Na sebi ima dugački plavi ogrtač, koji se njiše uz svaki pokret. Glumica igra odlomak iz svog novog pozorišnog komada „Romski grad – Grad slobodnih".

DW se sastao sa Vajs u prostorijama za probu, na rubu Berlina. Ova 41-godišnjakinja ima glavnu ulogu u predstavi koju je osmislila sa svojim internacionalnim umjetničkim kolektivom „Romnja Pauer", sastavljenom od umjetnika romskog i sinti porijekla.

Priča o Riti Prigmor

Komad „Romski grad" oslikava priču preživjele Sinti Rite Prigmor i njene preminule bliznakinje Rolande. Tema je Jošli bliska, jer su i njenu porodicu progonili i ubijali. Nacistički režim je hvatao i izolovao Sinti i Rome iz društva. Na mnogima su vršeni eksperimenti, ili su bili deportirani u radne i koncentracione logore.

Tako je bilo i porodici Rite Prigmor. Jošla je za DW ispričala njenu životnu priču, ali svejedno djeluje kao da i dalje ne može u potpunosti prihvatiti šta se desilo. Ritinu majku su htjeli prinudno sterilizirati, ali su otkrili da je trudna sa bliznakinjama. Dat joj je izbor – ili će dati djecu nacistima da se nad njima vrše eksperimenti, ili će joj ubiti roditelje i baku. Rita je dala svoje bliznakinje nacistima.

Bliznakinjama su otvarali glave da bi im ubacivali mastilo u oči, kako bi smeđe oči postale plave. Rita je preživjela, njena sestra Rolanda je preminula.

Trauma u sopstvenoj porodici

Jošla zamuckuje. Djeluje kao da joj kreću suze. Njen pogled je oštar. „Koliko zao neko mora biti, da bi nekome tako nešto uradio? Kada razgovaram sa preživjelima, osjećam njihovu bol".

Jošlin djed je bio u Aušvicu. Uspio je preživjeti. Od sedmoro braće i sestara, samo je još jedan brat s njim uspio pobjeći. Njena baka je bila u logoru Dahau i također je preživjela. Jošla pripada trećoj generaciji nakon Aušvica. Ali nacistički genocid nad Romima je i na nju ostavio veliki trag.

„Kada god bih posjetila baku i deku, uvijek bismo razgovarali o tom periodu, bilo da smo pominjali samo neke momente, ili razgovarali o onim najgorim događajima".

Proba se završila. Nalazimo se u Jošlinom stanu. Umjetnica sjedi na zelenom kauču u dugačkoj crvenoj haljini. Pokazuje nam stare porodične crno-bijele slike. Porodicu spominje kroz osmijeh. Ipak, porodična trauma je ostavila posljedice. Njena baka i djed su patili od strahova i stalno previše o svemu brinuli. „Moja baka bi se jako potresla, ako bih noću zakasnila kući koji minut. Pitala bi me kako se smijem tako ponašati. Ali, jednostavno se plašila za mene. Plašila se stalno da će mi se nešto desiti". To se na Jošlu prenijelo, te je kao dijete bila veoma plašljiva.

Generacijske posljedice

Slučaj Jošline porodice nije izoliran. Posljedice nacističkog progona Roma i Sinta na naredne generacije do sada nisu sasvim istražene, ali, nezavisna omisija za anticiganizam  je nakon dvogodišnje analize objavila izvještaj u kom se navodi da porodice preživjelih imaju traumatske posljedice koje se prenose s generacije na generaciju.

A do sličnih zaključaka je došao i projekat AMCHA-a, udruženja koji se bavi posljedicama Holokausta. Kroz projekat se analizirao psihosocijalni položaj Roma i Sinta u Njemačkoj i Češkoj. Iako projekat još uvijek nije završen, već su uočene posljedice koje se protežu kroz generacije.

Jošla nam je pokazala i dio filma o premijeri njenog komada „Romski grad". Na bini stoji sa raskošnom haljinom, okrenuta ka publici i govori: „Ja sam Rita Prigmor. Pokušali su da mi promijene gene". Za Jošlu je umjetnost instrument za suočavanje s porodičnom traumom. Genocid koji su nacisti počinili, ali i rasizam koji i danas postoji, je materijal iz kog ona stvara umjetnost. „Sva svoja osjećanja nepravde i bijesa transformiram u umjetnost. Od njih stvaram pozorišne predstave".

Komad „Romski grad" se ne bavi samo temom nacionalsocijalizma, već postavlja i pitanje šta je Romima i Sintima potrebno kako bi napokon bili slobodni. Zajedno sa svojim kolektivom, inspirisana komadom Bertolta Brehta „Uspon i pad grada Mahagoni" napravila je pozorišni komad koji odgovara na to pitanje.

Dok govori o predstavi, puna je energije: „Utopija slobode za nas znači da svijetu pokažemo našu raznovrsnost, da dozvolimo sebi da živimo na autentičan način, umjesto što smo samo fokusirani na naše probleme, nedostatke i stereotipe".

Na kraju predstave Jošla stoji u pozadini. Gleda direktno u publiku i trijumfalno izgovara: „Da li ste znali da su najveće stope rađanja bili u posleratnim kampovima za preživjele. Ne možete da nas ubijete. Pokušali ste, ali niste uspjeli".

 Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu