Nekažnjivost zločina

Obrazloženje odluke bjelopoljskog suda bilo je kratko: sedmorica bivših pripadnika Vojske Jugoslavije i Ministarstva unutrašnjih poslova Crne Gore nisu djelovali samoinicijativno već po naredbama pretpostavljenih. Navedeno je i da nije dokazano da su optuženi izvršili krivična djela koja su im bila stavljena na teret.

Sud se, naravno, nije bavio odgovornošću i krivicom “tih prepostavljenih” niti konstatovao činjenicu da je pljevaljska Bukovica početkom devedesetih godina etnički očišćena. U tom regionu na sjeveru Crne Gore, uz granicu sa BiH, šest ljudi je, naime, tada ubijeno, 70 zlostavljano, zapaljeno desetak kuća i džamija, a prognani Bukovčani raseljeni po BiH i Pljevljima. I pored svih najava i obećanja crnogorskih zvaničnika, povratak je spor i otežan.

Činilo se da će proces suočavanja sa ratnim zločinima u Crnoj Gori ubrzati nakon što je crnogorski premijer Igor Lukšić nedavno u Podgorici otkrio spomenik žrtvama ratova i poručio: “Nikada ne možemo i nećemo zaboraviti žrtve deportacija, stradanje putnika u vozu u Štrpcima, Kaluđerski laz, stradanje civila na dubrovačkom ratištu, progon Bukovčana. Samo jasnom osudom zločina i počinitelja možemo živjeti kao normalni ljudi i dobri susjedi. To će učiniti da nevine žrtve nađu spokoj, njihove porodice snage da nastave, a ovaj region se suoči sa najtežim od svih: ljudskim zločinom.”

Vrijeđanje sjećanja

Konstatujući da u pet vođenih sudskih procesa za ratne zlocine na teritoriji Crne Gore nije izrečena nijedna kazna iako je djelo zločina potvrđeno a država čak u nekim slučajevima već isplatila sudsku odštetu, glavni urednik nezavisnog podgoričkog nedjeljnika “Monitor” Esad Kočan kaže za DW da sve to ukazuje da se nastavlja dosljednost režima u Podgorici u nekažnjavanju zločina. “Svo vrijeme naša vlast pokušava čak i sebe da proglasi kao žrtvu vrijeđajući naše iskustvo, vrijeđajući naša sjećanja. To je jedna neistina koju svi mi koji smo bili tu, koji imamo podatke o tome šta se tada dešavalo, smo dužni, u ime budućnosti Crne Gore, da demistifikujemo i razobličavamo”, ističe on i navodi da su zbog toga ti ljudi izloženi raznim pritiscima vlasti.

“Konkretno, meni i mojoj porodici se upućuju stalne prijetnje. Imate serije tekstova u državnim medijima kojima se izaziva nasilje nad nama. Naš nedjeljnik je pod stalnim sankcijama vlasti. Ovako nešto nije bilo ni devedesetih”, tvrdi Kočan. On posebno ukazuje na vijest da je crnogorsko tužilaštvo pokrenulo istragu protiv bivšeg policijskog inspektora Slobodana Pejovića, ključnog svjedoka u zločinu deportacija. Navodi se da “postoji osnovana sumnja da je Pejović učestvovao u deportacijama te da je pred Višim sudom lažno svjedočio protiv optuženih.”.

Spomenici žrtvama ratova, a presuda nema

I funkcioner “Građanskih inicijativa” u Podgorici Milan Radović kaže za naš radio da nekažnjavanje zločina pokazuje nespremnost crnogorske vlasti da se suoči sa neposrednom prošlošću. “Smatramo da su sve istrage koje su se dogodile na našim prostorima ili za koje je Crna Gora odgovorna tekle veoma sporo, sa ogromnim zakašnjenjem. Zato imamo rezultat da je Crna Gora postavile spomenike žrtvama ratova, a da sa druge strane nije postavljen nijedan spomenik u vidu sudske presude koji bi označio da za te ratne zločine postoje i krivci.”

Radović dodaje da za ratne zločine nijednom nije pokrenuta komandna ili zatražena politička odgovornost, što je, kako smatra, posljedica činjenice da je u toj zemlji na vlasti ista politička garnitura kao i prije dvije decenije. “Jer, ovo što sada imamo, to apsolutno nije proces suočavanja sa prošlošću, već je to proces zaboravljanja prošlosti”, zaključuje on.

Autor: Mustafa Canka, Podgorica

Odg. ur.: Zoran Arbutina