220312 Interview Wolters Organtransplantation

Dr. Heiner Wolters je ljekar na Univerzitetskoj klinici u Minsteru. Centar za transplantaciju na ovoj klinici je jedan od najvećih u Njemačkoj i tu se godišnje obavi više od hiljadu presađivanja raznih organa.

Deutsche Welle: Gospodine Wolters, s kojim organima medicina danas ima najviše poteškoća prilikom transplantacije?

Dr.Wolters: Tehnički gledano transplantacije su danas relativno sigurne i izvodive operacije. Problemi nastaju prilikom odbacivanja organa. To znači da tijelo pacijenta ne prihvata novi organ. To se posebno javlja kod transplantacije crijeva. Kod transplantacije jetre i bubrega imamo mnogo manje komplikacija.

DW: Može li se generalno reći kako pacijenti bolje prihvataju organe krvnih srodnika, nego ljudi s kojima nisu u rodu?

Dr.Wolters: Ne, to nije pravilo. Važnu ulogu igra period koji prođe od trenutka kada se organ izvadi iz tijela jedne osobe i presadi pacijentu. Kada je donator osoba koja je još živa, recimo ako nekome daje bubreg, onda je taj period vrlo kratak. Ponekad transport traje predugo kod transplantacija organa preminulih osoba i onda nastaju problemi s funkcionisanjem.

DW: Koliki je taj rok u kojem se može izvršiti transplantacija nekog organa.

Dr. Wolters: To je različito od organa do organa. Kod srca i pluća taj period iznosi četiri do šest sati. Kod organa iz trbušne duplje, poput bubrega, može proći i 24 sata. Za jetru taj period iznosi deset do dvanaest sati, a za gušteraču osam do deset sati.

DW: koliko su s tom problematikom upoznati ljekari i osoblje koje radi u hitnoj pomoći?

Dr. Wolters: Oni se time skoro i ne bave. Važi princip da je uzimanje organa dozvoljeno tek kada se ustanovi smrt, odnosno prestanak postojanja moždanih valova. To znači da svakom pacijentu, uključujući i donatore organa, prvo pokušava da se spasi život, da mu se pruži sasvim normalna klinička terapija. Čak i slučajevima kada su šanse za preživljavanje vrlo male. Stoga do razmatranja toga da li će nekome biti uzet organ ili ne dolazi tek na stanicama intenzivne njege u klinikama.

DW: Postoji li gornja starosna granica za donatore organa.

Dr. Wolters: Generalno ne. Prije nekoliko godina važilo je da se srce uzima samo od preminulih do 50 godina starosti. Za jetru i bubrege ta granica je iznosila 60 godina. U međuvremenu su te granice pomjerene jer imamo vrlo mlo donatora organa. Ponekad, pogotovo kod pacijenata kod kojih oboljenja srca i jetre predstavljaju opasnost po njihov život, pristupamo i transplantaciji organa uzetih čak i od prilično starih osoba koje su preminule. Čak i od preminulih koji su imali i 80 godina.     

DW: Da li su hronično bolesne osobe isključene kao mogući donatori organa?

Dr. Wolters: To zavisi od toga koju bolest su imali i koje lijekove su uzimali. Ako je neko imao visok pritisak, to ne mora da bude razlog zbog kojeg nakon smrti ne bi mogao da bude donator organa. Ako je neko bolovao od raka i primao razne lijekove, onda to već može da bude razlog da se njegovi organi ne uzmu.

Nekoliko podataka o transplantaciji

- Skoro 12.000 bolesnih ljudi u Njemačkoj nalazi se na listama čekanja za neki organ.

- Mnogi od njih uzalud čekaju. Tek svaki treći dobija organ koji mu je potreban.

- Klinike u Njemačkoj sprovedu godišnje oko 4000 transplantacija organa iz tijela oko 1200 donatora. Jednom donatoru može biti uzeto nekoliko organa.

- Više od polovine svih operacije su transplantacije bubrega.

- Transplantacije srca i pluća su mnogo rjeđe. 300 do 400 pacijenata godišnje dobije jedan od ova dva organa.

- Moguća je i transplantacija tankog crijeva. Ovakva transplantacija je neophodna kod pacijenata sa "sindromom prekratkog crijeva". ovo oboljenje može izazvati oštećenje jetre i bubrega.

Autori: Tobias Oelmaier / Azer Slanjankić

Odg.urednica: Belma Fazlagić-Šestić