Niti jedan sistem nije vječan
3. oktobar 2020
Zamisli, preko noći se promijeni čitav tvoj život. Tvog radnog mjesta više nema, tvoja kvalifikacija više nije potrebna. Vrijednosti po kojima se živi su odjednom drugačije. Prijatelji odlaze jer tamo gdje živite više nema posla. Čitava tvoja socijalna mreža se raspada.
Ovih dana se često pitam, što bi takva promjena učinila sa mnom? Mom ocu je bilo 37 godina kad je 3. listopada/oktobra 1990. zapečaćeno njemačko ponovno ujedinjenje. On je bio fizičar u jednoj čeličani. A nakon ujedinjenja više nikad nije našao stalan posao.
Svaka obitelj na istoku ima takvih priča
Mislim kako tek danas počinjemo shvaćati koji su golemi razmjeri te promjene bili za ljude na Istoku. Svaka obitelj u bivšoj Istočnoj Njemačkoj ima takvih priča: o muškarcima i ženama koji su izgubili radno mjesto, o nebrojenim doškolovavanjima i novostečenim kvalifikacijama. O obiteljima koji su otišli na Zapad na posao. O onima drugima koji su ostali. O alkoholu koji je trebao popuniti nastalu prazninu. I o nama djeci koja su odrasla u sustavu koji nije mogao našim roditeljima pružiti nikakvu pomoć, niti su još imali nekakvu mrežu veza.
Brojka koja me uvijek šokira je sljedeća: broj poroda se na Istoku nakon ujedinjena smanjio za 50%! To je više nego što je bilo i nakon Prvog i nakon Drugog svjetskog rata.
A usprkos tome se politika dugo ponašala kao da je samo pitanje vremena kad će nestati sve razlike između Istoka i Zapada. Ali one ne nestaju, usprkos 1,6 bilijuna (1.600.000.000.000) eura koje su u međuvremenu otišle u za razvoj Istoka.
Sve do danas se Istok i Zapad razlikuje po brojkama: ljudi tamo još uvijek zarađuju 17% manje. Moja majka je već 43 godine učiteljica. Njena mirovina će ipak biti znatno manja nego neke učiteljice na Zapadu. To smatram nepravdom. Uzgred, također i za moj naraštaj koji zbog toga može očekivati značajno manju novčanu pomoć.
Nema "Ossija" u foteljama
Poražavajućim smatram i ovu statistiku: istočnih Nijemaca jedva da ima u šefovskim foteljama u čitavoj Njemačkoj. Samo 1,7% vrhunskih položaja je popunjeno "Ossijima" (kako nazivaju istočne Nijemce op.r.): ne samo u privredi, nego i među sucima, rektorima sveučilišta, državnim tajnicima - dakle tamo gdje se donose odluke, istočni Nijemci nemaju što reći. A čak i na istoku Njemačke i 30 godina nakon ujedinjenja su položaji gdje se odlučuje popunjeni zapadnim Nijemcima. Mislilo se da će to biti privremeno rješenje kako bi se zamijenili kadrovi DDR-a. Ali to se zabetoniralo: zapadnonjemački gornji stalež dominira Istokom. Taj osjećaj koji je raširen među ljudima na Istoku se može i dokazati golim brojkama.
I poneka pozitivna iskustva iz Istočne Njemačke se malo cijene ili se za njih jednostavno uopće ne zna. Samo jedan primjer: moja majka je uvijek radila, baš kao i sve žene koje sam poznavala. Imale su i djecu i radile su kako bi ostvarile svoj poziv - to je za mene bilo i još uvijek jest nešto samo po sebi razumljivo. Ali mnogima mojima prijateljicama sa Zapada nedostaje takav uzor, a veće blagostanje na zapadu je bio tek jedan od razloga zašto je to bilo tako. Ali kad se početkom ove godine obilježavala stota obljetnica prava glasa i za žene, emancipacija žena u Istočnoj Njemačkoj je bila tek fusnota.
Zašto vas mi ne zanimamo?
Tek 30 godina nakon ujedinjenja nas i rezultati izbora sile malo bolje pogledati na to iskustvo s Istoka. Jer Istočni Nijemci biraju drugačije: tamo je desničarski populistički AfD dvostruko snažniji nego na Zapadu. Ja sam posljednja koja to želi opravdati, jer nema nikakvog opravdanja za rasizam i ksenofobiju. Ali taj osjećaj ne sudjelovati u čitavom društvu se ne može samo tako pomesti pod tepih. I ako ne želimo da se čitave regije otcijepe, moramo djelovati u drugom smjeru: poticati nerazvijene regije, konačno izjednačiti plaće. Poduzeća se sama trebaju obavezati na kvote kako bi poticali Istočne Nijemce i sve činiti kako bi se održalo socijalno jedinstvo.
Još više od političkih ustupaka si želim iskreno zanimanje Zapada za Istok: za njihova iskustva, za lomove, za priče što se zbivalo nakon ujedinjenja i što oni danas osjećaju.
A moj naraštaj? Rođena 1982. spadam u treći naraštaj Istočnjaka - mi smo Djeca promjene. Ako smo mi nešto naučili, to je kako nikakav sistem nije vječit, kako se stalno morate mijenjati i da pritom morate svakoga povesti sa sobom. Nazovimo to kompetentnošću za transformaciju, što danas, dok proživljavamo digitalnu promjenu, nije nevažno. Mi smo sad u idealnom dobu preuzeti odgovornost. Kad se kreće?