Njemačka želi smanjiti ovisnost o Kini

Hamburška luka predstavlja vrata Njemačke prema svijetu. A prije svega vrata prema – Kini. Ekonomski gigant s Dalekog istoka je najveća mušterija Hamburger Hafena. Samo u prvih šest mjeseci ove godine iz Kine je u ovaj hanzeatski grad na sjeveru Njemačke stiglo više od 1,3 milijuna kontejnera. Kontejnerski terminal Tollerort je bio odredište mnogih pošiljki iz Kine.

Kineski brodarski div COSCO zato želi preuzeti 35% vlasničkog udjela u tom terminalu. Hamburška luka i HHLA (logistička kompanija) to također žele – jer bi onda terminal Tollerort postao ključni terminal za najveću svjetsku brodarsku kompaniju. No, sredinom kolovoza je objavljeno kako savezno ministarstvo gospodarstva u Berlinu ima određene nedoumice po pitanju „ulaska" kompanije COSCO u Hamburg. Njemačka vlada, kako je javila agencija Reuters, nema jedinstven stav po pitanju preuzimanja suvlasničkog udjela kineske tvrtke u hamburškoj luci. Vlada na koncu mora odobriti taj korak – a može ga i blokirati.

Spor oko angažmana brodarske tvrtke COSCO je jasan dokaz da Njemačka pod znak pitanja stavlja svoje gospodarske odnose s Kinom, koji su dugo vremena bili jedan od temelja njemačkog poslovnog modela. Nakon što je s ruskim napadom na Ukrajinu postalo jasno koliko je Njemačka „ranjiva" zbog ovisnosti o ruskom plinu, Nijemci sada traže odgovor na pitanje kakav odnos ubuduće žele imati s Kinom? Kako se nositi s jednom autokracijom koja je već godinama najveći njemački trgovinski partner, i zemlja u kojoj je aktivno oko 5.500 njemačkih kompanija? Kako se odnositi prema zemlji koju se u dokumentima Europske unije (EI) istovremeno naziva i partnerom, ali i konkurentom i strateškim rivalom? Pri čemu sve s vremenom sve veću prevagu dobiva – rivalitet. 

"Doba naivnosti"

Robert Habeck, ministar gospodarstva i vicekancelar iz stranke Zeleni, najavio je „robusniju trgovinsku politiku" prema Kini. Na kraju konferencije ministara trgovine zemalja članica skupine G7, Habeck je sredinom rujna rekao da je „prošlo doba naivnosti u odnosu na Kinu".

Već koncem svibnja je Habeck odbio dati jamstva koncernu VW za investicije u Kini. Bio je to šok. Više desetljeća se na razne načine olakšavalo poslovanje njemačkih poduzeća u Kini, ili preko jamstava za ulaganja ili garancija za izvoz robe. Stručnjak za Kinu Tim Rühlig iz Njemačkog društva za vanjsku politiku (DGAP) o promjeni kursa kaže: „To bi uskoro mogla biti standardna metoda. Njemačke firme bi u skorije vrijeme mogle nastaviti investirati u Kini, trgovati s Kinom, ali sve to samo uz vlastiti rizik, a ne više zu pomoć državnih garancija i raznih sigurnosti." Njemačka država, dodaje Rühlig za DW, „ne želi više prakticirati poticaje za njemačke firme kako bi se širilo poslovanje s Kinom".

Ali njemačke firme to čine i dalje – usprkos političkim odlukama. Sudeći po rezultatima studije Jürgena Matthesa iz Instituta njemačke privrede (IW), njemačke firme su u prva dva kvartala ove godine investirale oko deset milijardi eura u Kini – to je rekordna svota. Ulaganja se koncentriraju samo na nekoliko branši: prije svega su to automobilska industrija i kemijska branša. Samo na četiri njemačka industrijska giganta (VW, BMW, Mercedes i BASF) otpada trećina izravnih europskih investicija u Kini, tvrde autori studije koju je objavila Grupacija Rhodium.

(Ne)ovisnost o Kini

Jörg Wuttke, predsjednik Europske trgovinske komore u Kini, potvrdio je informacije Rhodiumovih stručnjaka, iz kojih proizlazi i da je za 80% europskih investicija u Kini zaslužno samo deset velikih europskih kompanija. Wuttke za DW kaže: „To je znak da ostale europske firme doduše ne napuštaju Kinu, ali da se trenutno po pitanju novih ulaganja zanimaju za neke druge zemlje, a time se fokusiraju na diverzifikaciju.” 

Wuttke je ujedno i BASF-ov čovjek u Kini, on priznaje da je deset velikih europskih kompanija izrazito ovisno o Kini. Ovisnost vidi i po pitanju uvoza rijetkih metala, polusirovina za farmaceutsku branšu ili kod fotovoltaik-sustava. Ali sve u svemu ipak smatra da usporedba s ovisnošću Europljana o Rusiji ne stoji: "Mi imamo naftovod i plinovod iz Rusije. A iz Kine imamo vodove preko kojih stižu igračke, namještaj, sportska oprema, odjeća, obuća. Većinu tih proizvoda, ja bih rekao njih 90 posto, može se lako dobiti i drugdje.”

A što je s izvozom u Kinu? IW-ov stručnjak Matthes kaže da o njemu ovisi oko tri posto njemačkih radnih mjesta: "To je preko milijun radnih mjesta. To je velika brojka, ali treba ju staviti u kontekst više od 45 milijuna posloprimaca u Njemačkoj”, dodaje Matthes za DW. Njegov zaključak: "Sveukupno gledajući je ovisnost o Kini kao izvoznom tržištu doduše relevantna, ali ona nije tako velika kao što se to medijski često tvrdi.”

Zeleni vrše pritisak

Unutar njemačke vlade pogotovo Zeleni vrše pritisak u pogledu poslovanja s Kinom. Početkom rujna je ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock predstavnike njemačke privrede upozorila: „Ne možemo si i drugi put priuštiti da se nadamo kako ‚neće to baš sve tako loše biti s tim autokratskim režimima‘" – ministrica iz stranke Zeleni je najavili novu strategiju prema Kini, koja će biti dio Nacionalne sigurnosne strategije koja je u izradi: „Njemačkoj saveznoj vladi a i meni je važno da u strategiji prema Kini primijenimo ono što smo naučili iz naše ovisnosti prema Rusiji."

Mnogim njemačkim menadžerima promjena kursa koju je najavio i „zeleni" ministar gospodarstva Habeck ipak ide predaleko: „Državni poticaji i jamstva oko poslovanja s Kinom moraju načelno opstati", zahtijeva glavni direktor Odbora za Aziju i Pacifik (APA) njemačke privrede Fridolin Strack u izjavi za Reuters. I kineske investicije u Njemačkoj i Europi bi trebale biti dobrodošle, zahtijeva APA. Po pitanju konkretnog slučaja, odnosno ulaska brodara COSCO u Hamburšku luku, Strack se ipak nije htio javno očitovati.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu