Njemački špijuni u Jugoslaviji, Rumuniji i Bugarskoj

Koliko je dobra bila zapadnonjemačka špijunaža u Jugoistočnoj Evropi? Najnovije istraživanje Nezavisne komisije istoričara njemačke Savezne obavještajne službe (BND) dala je poprilično jasne odgovore.

„BND se interesovao prije svega za vojne potencijale država Istočnog bloka“, kaže učesnik u istraživanju Andreas Hilger. Poljska, Mađarska i Čehoslovačka su bile zanimljive kao područja nastupanja sovjetske armije. Da bi na vrijeme uočili takve namjere, njemačkim obavještajcima je situacija u Jugoslaviji, Rumuniji i Bugarskoj bila indikator za rano uzbunjivanje.

BND su osnovali Amerikanci 1946. kao „Organizaciju Gelen", a 1956. je obavještajna služba prešla u nadležnost zapadnonjemačke vlade. Dakle, njemački obavještajci nisu imali skromne ciljeve. Ali su im rezultati bili poprilično skromni.

- pročitajte još: Najveća špijunska afera u istoriji – kako se Jugoslavija nije dala

„Za BND je bio veliki uspjeh kada bi u nekoj od ciljnih zemalja imao ’izvor koji javlja'. Broj tih izvora ostao je skroman, šezdesetih je iznosio između 9 i 22 – za cijelu jugoistočnu Evropu. Agenti višeg ranga nisu bili među njima“, kaže Hilger, koji je u međuvremenu postao zamjenik direktora Njemačkog instituta u Moskvi.

Složene veze, agresivna konkurencija

Komplikovanost zapadnonjemačke špijunaže može se vidjeti na primjeru „Operacije Kasiopeja“. Pod tim kodnim imenom BND je između 1955. i 1963. evidentirao jednu Njemicu kao izvor u bugarskom gradu Vidinu. Ali zamršeni putevi održavanja kontakta i agresivni postupci bugarske obavještajne službe, koja je prisilno regrutovala bugarskog supruga „Kasiopeje“, suzili su mogućnosti izvora. Fragmentarno posmatranje vojnih objekata bile su najvrjednije informacije koje je „Kasiopeja" mogla da pruži, sve dok nije dospjela u opasnost, pa je „isključena".

„Takve probleme je BND pokušao da riješi posjetama poslovnih ljudi, novinara i turista, ali njihove informacije bi ostajale parcijalne, a nisu mogli ni da gledaju iza kulisa“, kaže Hilger.

BND je, na primjer, između 1958. i 1965. angažovao jednog austrijskog novinara, koji je redovno putovao iza Gvozdene zavjese. Agent „Gredler“ javljao je svoja zapažanja i razgovore, ali BND je ocijenio da je vrijednost tih informacija mala. S vremenom je izvor postajao interesantan za sve više istočnih i zapadnih tajnih službi, pa je obavještajna djelatnost postala operacija kontrašpijunaže.

Poklekli pod sopstvenim ambicijama

„Saradnici njemačke obavještajne službe su svakako dolazili i do vrijednih informacija", objašnjava Hilger. Ponekad su ušivali instrukcije za agente u ženski donji veš, kako bi ih prenijeli preko granice, „ali rezultati i uspjesi koje je postigao BND bili su vrlo ograničeni“, dodaje on.

Slično su cijelu stvar vidjeli i nalogodavci iz Bona – bili su nezadovoljni učinkom. Ministarstvo odbrane 1965. uputilo je pitanje da li je BND još uvijek „blizu neprijatelju". A tri godine prije toga, šef vojnog ranog uzbunjivanja ponudio je svoju ostavku uz riječi da on ne može više da garantuje pravovremeno uzbunjivanje.

Najveći dio informacija o Jugoistočnoj Evropi ionako nije dolazio od agenata, već na osnovu anketiranja izbjeglica i emigranata u Austriji i Njemačkoj. Koliko je BND bio ispod sopstvenih očekivanja pokazuje ustanak u Mađarskoj 1956. „On je potpuno iznenadio BND“, kaže Hilger.

Te godine je svega 20 izvještaja agenata iz Mađarske stiglo u BND. A kada je 9. decembra 1956. mađarska obavještajna služba otela predvodnika zapadnonjemačkih agenata Šandora Visnija prilikom sastanka sa izvorima na mađarsko-austrijskoj granici, stvar se dodatno pogoršala.

Uslijedilo je razotkrivanje izvora, službenih mjesta u Bonu i stalnih saradnika, kao što je rukovodilac kontraobavještajne službe za Mađarsku Đerđ Koljnaj. BND je svog obavještajca rođenog u Mađarskoj ostavio na odgovornom mjestu, pa ga čak 1965. i unaprijedio za rukovodioca vojno-obavještajnih poslova u Mađarskoj. To je bila jedna od kadrovskih i zanatskih grešaka njemačke obavještajne službe.

Precijenjeni nacionalsocijalistički veterani

Koljnaj je u Drugom svjetskom ratu radio za mađarsku kontraobavještajnu službu, pa ga je njemačka obavještajna služba rado angažovala poslije rata zbog stručnosti i poznavanja jezika. To je bio primjer katastrofalne kadrovske politike.

Andreas Hilger kaže: „Dodatna vrijednost koja se očekivala od vojnih i nacističkih veterana nije postojala. Poznavanje zemalja bilo je selektivno i zastarjelo, a stare veze su zbog promjene vlasti prekinute. Dokumenti ne pokazuju posebne špijunske sposobnosti tih veterana. Bivši pripadnici nacionalsocijalističkog bezbjednosnog aparata izgradili su svoje mreže u BND-u, kao bi se domogli sigurnih radnih mjesta. Pri tom su stara uvjerenja bila važnija od stručnosti“.

Odjeljenje za jugoistočnu Evropu bilo je pravi primjer za to. „Službeno mjesto 71“ je od1946. do1968. zapošljavalo bivše oficire Vermahta, među koje je spadao i prvi rukovodilac odjeljenja Rupert Mandel, bivši saradnik Glavnog sekretarijata za bezbjednost Rajha. Tek je šezdesetih, nakon što je bivši esesovac u zapadnonjemačkoj obavještajnoj službi Hajnc Felfe razotkriven kao dvostruki agent koji je radio za sovjetski KGB, nacistička prošlost počela da se posmatra kao problem.

Suočavanje sa tamnim stranama

Projekat istoričara koji je započet 2011. imao je zadatak da istraži ta istorijska opterećenja. Istraživači su dobili pun pristup arhivama obavještajne službe, što je jedinstven slučaj u svijetu. Oklijevanje prilikom objavljivanja i zacrnjena mjesta u novom izvještaju pokazuju i drugu stranu medalje.

Komisija istoričara je u javnosti najprije postala poznata na osnovu teških prepucavanja – početkom ove godine četiri profesora su jedni drugima počeli da prebacuju traljavost u obavljanju posla, zanatske greške i „ideološke razlike“. To uzajamno optuživanje prestalo je tek u aprilu kada se kao posrednik uključio kabinet njemačke kancelarke. Kad sve to uzmemo u obzir, valja s nestrpljenjem očekivati dalje rezultate istraživanja.

Volfgang Kreger (priređivač) u saradnji sa Andreasom Hilgerom i Holgerom M. Medingom: Inostrani obavještajni rad BND-a. Operacije, analize, mreže. Izdavačka kuća: „Links Verlag Berlin“.

Pratite nas i na Facebooku, na Twitteru, na YouTube, kao i na našem nalogu na Instagramu