Nova radna mjesta i kuhinje za siromašne

Reforma tržišta rada i socijalne skrbi i danas nosi ime po Peteru Hartzu koji baš nije osobito ponosan na tu slavu: "Kao predsjednik komisije sam i svojim imenom morao stati iza tih prijedloga", kaže danas 73-godišnjak u jednom od brojnih intervjua koji daje ovih dana. Ta komisija je početkom tisućljeća izradila planove za korjenitu reformu socijalne skrbi u Njemačkoj. Ti, takozvani Hartzovi zakoni koje je onda donijela koalicijska vlada kancelara Schrödera njemačkih socijaldemokrata i stranke Zelenih su promijenili ovu zemlju i još uvijek uzrokuju podjelu među zagovornike i protivnike.

Peter Hartz pak tvrdi kako se "uz sve bolne rezove može reći da je ta politika bila uspješna". Ona je doprinijela da je stopa nezaposlenosti značajno pala i da "imamo najnižu stopu nezaposlenosti među mladima u Europi", kaže Hartz za list Frankfurter Allgemeine Zeitung.

Doista se o Schröderovom programu Agenda 2010 i reformama na tržištu rada i na međunarodnoj pozornici govori kao o važnom razlogu za "njemačko čudo u zapošljavanju". Druga strana medalje se odigrava i još uvijek traje uglavnom samo na domaćoj pozornici gdje je svojedobno uzrokovala redovite prosvjede, njome se bavi prava vojska odvjetnika, a spominju je i desni populisti na prosvjedima PEGIDA u Dresdenu.

Oporbena stranka Ljevice je ukidanje propisa Hartz IV. stavila kao svoj najvažniji politički zadatak, gotovo neprestance prosvjeduju humanitarne udruge, a i Schröderova vlastita stranka, njemački socijaldemokrati se pod Sigmarom Gabrielom još uvijek trudi povratiti povjerenje koje je tako izgubila među onim građanima za koje barem tvrdi da ih predstavlja.

Pad na samo dno društva

Hartzovi zakoni su se u međuvremenu više puta mijenjali, ali njen temelj koji je usmjeren protiv socijalne solidarnosti je ostao netaknut, smatra kelnski sociolog Christof Butterwegge. On je na glasu kao jedan od najžešćih protivnika tih zakona i zbog toga je napustio stranku njemačkih socijaldemokrata. Jer za njega, to je bio prijelaz "iz države socijalne sigurnosti u državu javnih kuhinja za siromašne".

Osobito je Hartz IV., četvrti u nizu zakona, za mnoge crvena krpa pred očima. On određuje odnos prema nezaposlenima i propisuje da svi nezaposleni nakon razmjerno kratkog vremena primaju još samo socijalnu pomoć. Ona je za sve ista i trenutno iznosi 391 euro mjesečno, njihova djeca - ovisno o dobi - još manje. Država povrh toga sudjeluje u plaćanju stanarine i grijanja prema tablicama koje ima. Ako obitelj ima nekih drugih izvora prihoda, onda se oni odbijaju od te socijalne pomoći.

Oko šest milijuna muškaraca, žena i djece u Njemačkoj trenutno prima samo tu socijalnu pomoć - praktično svaki trinaesti stanovnik ove zemlje. Za mnoge koji godinama ne mogu naći posao to znači socijalni pad na samo dno društva, a tomu je "zaslužan" upravo socijaldemokratski kancelar Gerhard Schröder koji je uveo te zakone 2003. godine.

Prije te reforme je bilo drugačije: tada se pomoć za nezaposlene mjerila prema posljednjem prihodu. Tako je na primjer neki predradnik u tvornici dobivao manje nego što je zarađivao, ali je od toga još nekako mogao živjeti. Danas on prima istu socijalnu pomoć kao netko tko nikad nije radio.

"Elementi kaznenog zakona"

Još gore od toga; mnogi misle kako primaoci pomoći Hartz IV. uopće ne žele raditi. Tu ima neke nesretne logike jer im se lako može učiniti da im "ionako ne može biti gore nego što je sad" - i zašto bi onda još radili? Pojam hartzen, "harcati" je čak došao u njemački rječnik sa značenjem "nitko me ne može natjerati da radim".

Tome je uvelike krivac i javno stigmatiziranje takvih osoba čemu je doprinjeo i sam kancelar Schröder. Sa njegovim riječima kako u Njemačkoj "nitko nema pravo da bude lijen" je dao naslutiti kako su prije mnogi nezaposleni jednostavno ležali kod kuće na kauču i primali novac od države.

Zato se bivši kancelar zalagao za "poticanje i zahtijevanje" ("Fordern und Fördern"): nezaposlene će se poticati na preškolovanje i doškolovanje, pomoći će im se u ulasku u svijet rada, ali na kraju su tu i sankcije za one koje odbiju. Takvima i ta socijalna pomoć može biti smanjena, makar su već i tako na rubu preživljavanja.

To nije nikakva prazna prijetnja: u 2013. godini je odlučeno o preko milijun kaznenih mjera i prosječno im se "odrezalo" preko 100 eura - od 391 eura socijalne pomoći. Time su i "elementi kaznenog prava ušli u sferu socijalnog prava", kritizira Heribert Prantl u naslovnom članku lista Süddeutsche Zeitung.

Nikad toliko zaposlenih

Direktor njemačkog Zavoda za zapošljavanje Frank-Jürgen Weise pak ističe i uspjehe tih mjera: 2005. je u Njemačkoj još bilo i preko pet milijuna i 300.000 nezaposlenih, danas ih je manje od tri milijuna. "To je već vrijedno pažnje", smatra Weise i dodaje i da je stopa zapošljavanja u 2014. bila rekordna.

Za sociologa Butterwegea čak niti to nije argument: "Čak da je stopa nezaposlenosti i pala dijelom zahvaljujući mjerama Hartz IV., cijena koju je platila naša zemlja i osobito socijalni slučajevi, je puno previsoka", izjavio je za list Neues Deutschland. I sindikati upozoravaju kako je popratna pojava mjera Hartz. IV prava eksplozija u sektoru najnižih prihoda. Te mjere su prisilile nezaposlene da prihvate i loše plaćene poslove i nepovoljnije radne uvjete, zaključuje krovna udruga njemačkih sindikata DGB. I ukupno uzevši, razina plaća se u Njemačkoj od onda smanjila.

Mnogi nezaposleni danas prihvaćaju tako loše plaćene poslove da im ono što zarade nije dovoljno za život. Zato država dodaje njihovim prihodima toliko da primaju barem onoliko koliko bi inače primali kao socijalnu pomoć. To je zapravo golem program državne potpore poduzećima i vlasnicima tvrtki u sektoru loše plaćenih poslova - za čišćenje i održavanje zgrada, čuvarima, spremačice po hotelima... Tek uvođenjem minimalne plaće koja se stupnjevito počinje provoditi od 2015. godine bi trebala nestati ova apsurdna popratna pojava.

Posmrtno zvono vladanju Schrödera

Schröderove reforme nisu samo duboko promijenile tržište rada, nego i politički spektar. Socijaldemokrati, kao autori programa Hartz IV. su time uništili svoj ugled kao "stranka malog čovjeka" i nakon toga su masovno izgubili i članova i birača njihove stranke. Frustrirani bivši potpredsjednik stranke SPD, Oscar Lafontaine je zajedno s Gregorom Gysijem stvorio stranku Ljevice koja sad socijaldemokratima oduzima pravo u pitanjima socijalne pravde.

Na istoku Njemačke gdje je broj dugotrajnih nezaposlenih osobito velik, već je uspjela preoteti SPD-u tu ulogu. Konačno, spor oko Hartz IV. među samim socijaldemokratima je i 2005. već bilo posmrtno zvono vladi kancelara Schrödera. Nakon optužbi kako se više ne može pouzdati u glasove lijevog krila njegove strane on je otvoreno krenuo u izazov i raspisao prijevremene izbore. I izgubio.

Zapravo i kršćanskodemokratska kancelarka Angela Merkel gotovo redovito ističe zasluge njenog prethodnika u reformi tržišta rada i možda čak i iskreno misli s tom pohvalom. Ali tek to je sol u ranu socijaldemokratima.