Novi predsjednik - stare podjele u Hrvatskoj
6. januar 2020
Prve riječi novoizabranog hrvatskog predsjednika bile su jasne i svjesno odabrane. Još u izbornoj noći on se zahvalio svim građanima u zemlji - onima koji su ga birali, ali i onima koji su bili protiv njega. On je obećao da će biti predsjednik svih građana, Hrvata i onih koji to nisu. Uz to Milanović je najavio da više neće govoriti o prošlosti, te da će, što bi zapravo trebalo biti samorazumljivo, djelovati strogo u okviru ustavnih ovlasti. I u nekoliko je navrata ponovio da će se zalagati za jedinstvo zemlje u različitosti njenih građana.
Je li rat završio?
To Hrvatska uistinu nužno treba, jer je zemlja duboko podijeljena. Lijevi i desni blok stoje nepomirljivo jedan naspram drugog, a prošlost pritom igra ključnu ulogu. Često se čini kao da u zemlji nisu okončani ni Drugi svjetski rat, ni rat iz 1990-ih. Stječe se dojam da antifašistički partizani i fašističke ustaše, jednako kao i Hrvati i Srbi i danas vode svoje stare bitke. I tijekom predizborne kampanje su ti tonovi bili glasni, i to s obje strane.
No mogućnosti šefa države da te podjele premosti su vrlo ograničene. U proturječnosti hrvatskog političkog sustava spada i činjenica da se predsjednika doduše bira na direktnim izborima, što njegovoj funkciji daje jaku demokratsku legitimaciju, on međutim ustavno ima vrlo skučene operativne ovlasti. Predsjednik je nominalno glavni zapovjednik vojske u vrijeme rata, može imenovati i smjenjivati generale i veleposlanike, te zajedno s premijerom kontrolira rad tajnih službi. Uz to ima i neke mogućnosti samoinicijativno pokretati vanjskopolitičke inicijative.
Milanović, koji je i sam bio premijer, zna da to sve i nije jako puno. A uz to je već na početku najavio da on nema namjeru granice svojih ovlasti umjetno širiti.
Moć riječi
On prije može izvršiti utjecaj na jedan drugi, mekši način. Kao predsjednik on uživa veliku medijsku pažnju. Kada nešto kaže, to se i čuje. Tijekom predizborne kampanje Milanović je obećao da će od Hrvatske napraviti jednu "normalnu" zemlju. To sada znači da treba promijeniti retoriku koja vlada zemljom, te da se treba distancirati od patetičnog nacionalizma koji je njegovala njegova prethodnica. On treba koristiti "inkluzivan" jezik koji uključuje ljude u diskurs, a ne da ih iz njega isključuje - a to se odnosi i na Srbe u Hrvatskoj.
S druge strane on je najavio da će etablirati jedan drugačiji politički stil u zemlji. Najavio je transparentno obnašanje svoje funkcije, bez zakulisnih igara i tajnih dealova daleko od očiju javnosti. To bi bilo vrlo važno za zemlju u kojoj su korupcija i nepotizam dio svakodnevice te u kojoj dvije trećine mladih smatra da je za uspjeh u karijeri najvažnije imati dobre veze i poznanstva.
Ukoliko on doista uspije etablirati tu vrstu normalnosti, to bi možda moglo dovesti i do smanjenja broja onih koji sada u velikom broju napuštaju zemlju. To su oni koji sada pokušavaju u Njemačkoj, Austriji ili Irskoj živjeti neki "normalan" život.
Pružiti ruku susjedima
I u okviru svojih vanjskopolitičkih ovlasti Milanović bi mogao doprinijeti normalizaciji odnosa u regiji. Već kao premijer on je pokazao da je uvjereni Europljanin te da mu je nacionalizam stran. Možda bi baš on mogao pomoći da se izgrade mostovi povjerenja i dobrosusjedskih odnosa, prije svega sa Srbijom i Bosnom i Hercegovinom. Sadašnje hrvatsko predsjedanje Europskom unijom bi moglo za takvu vrstu inicijative predstavljati povoljan okvir.
Pravi gubitnik ovih izbora nije međutim poražena Kolinda Grabar-Kitarović, već jaki čovjek koji je stajao iza nje: premijer Andrej Plenković. On je izravno podržavao Grabar-Kitarović pa mu sada i stranačke kolege predbacuju i odgovornost za njezin poraz. HDZ-ovac Plenković sada mora surađivati sa socijaldemokratom Milanovićem, a istovremeno se braniti od napada s desnog krila svoje stranke.
Još u toku ove godine, po svoj prilici u jesen, u Hrvatskoj bi ponovo trebali biti održani izbori - ovaj puta za novi sastav Sabora. Najkasnije tada će se pokazati je li pobjeda Zorana Milanovića bila uvod u jednu dublju promjenu na hrvatskoj političkoj sceni. Do tada bi novi predsjednik morao ispuniti dano obećanje: normalizirati zemlju. Ukoliko to ne uspije, frustracija će se samo povećati - i još više mladih će Hrvatskoj okrenuti leđa.