Novi svjetski nered

Svijet je potrešen dramatičnim krizama. Primjerice u Ukrajini. Ili još više na Bliskom istoku, mada novo primirje između Izraela i Hamasa ljudima daje pet dana predaha. U Siriji se građanski rat nastavlja ubilačkim intenzitetom, mada u međuvremenu najvećim dijelom daleko od očiju javnosti. U toj zemlji koja se raspada će uskoro biti dosegnut broj od 200.000 mrtvih. A u sjevernom Iraku se upravo iznova crtaju geografske karte od strane jedne nepojmljivo brutalne soldateske koja u ime Alaha prelazi sve granice. I koja kontrolira područje od Aleppa do granica kurdskog područja u na sjeveru Iraka: prostor takozvane "Islamske države". Ta "Islamska država" želi uništiti postojeći poredak. Ona ne priznaje granice niti država niti vlada - za nju važi samo njeno poimanje Kurana.

Potrebna je podrška dosadašnjim protivnicima

To dovodi diplomaciju pred nove dileme, jer odjednom stari način razmišljanja i stare spoznaje više ne vrijede. Sjedinjene Američke Države pružaju podršku Kurdima i time indirektno šiitima u Bagdadu i Teheranu u borbi protiv sunitskih terorista iz redova "Islamske države" (IS). Tu pomoć Amerikanci međutim daju bez velikog entuzijazma, budući da oni u stvari teže promjeni vlasti i politike u Bagdadu te da su njihovi odnosi s Iranom još uvijek vrlo zategnuti. A u Siriji Washington više baš i nije siguran želi li rušenje tiranskog Assadovog režima, jer bi to otvorilo put pobjedi islamističkom Al-Nusra-Frontu protiv kog se Bijela kuća u sjevernom Iraku vojno angažira. Na djelu je diplomatski nered za čije sređivanje nitko ne raspolaže s jednostavnim odgovorima.

Obama, nositelj Nobelove nagrade za mir, vrlo rano se odlučio za povlačenje iz Iraka. On ne vjeruje u učinkovitost vojnih intervencija - i svejedno sada mora intervenirati. Uloga SAD-a na Bliskom istoku je erodirala. Ranije su Amerikanci važili za nezamjenjive - zbog njihove uske strateške povezanosti s Izraelom te konzervativnim arapskim autoritarnim režimima u Egiptu, Jordanu i Saudijskoj Arabiji. No Obama važi za slabog, neodlučnog, nesigurnog i nedovoljno probojnog predsjednika. Čak ni u Izraelu ga više ne slušaju, kao što to pokazuje bezuspješna ping-pong diplomacija njegovog neumornog ministra vanjskih poslova Kerrya u posljednjih dvanaest mjeseci. Izrael jest i ostaje partner Sjedinjenih Država, ali u međuvremenu djeluje samostalnije no ikada ranije.

Europa mora riješiti ukrajinsku krizu

U velikoj europskoj krizi oko Ukrajine se Putin pokazuje kao majstor taktičke neprovidnosti. Želi li on nakon Krima posegnuti i za istočnom Ukrajinom? Ili želi to područje samo destabilizirati? Ili pak namjerava taj dio Ukrajine najprije destabilizirati kako bi ga potom anektirao? Je li taj izazov upućen samo neželjenoj vladi u Kijevu ili se iza svega krije neskrivena ambicija jednog novog ruskog imperijalizma koji prodire u prostor političkog vakuuma koji su stvorile Sjedinjene Države koje se sada prije svega bave samima sobom ali i Europska unija koja djeluje vrlo oprezno i vrlo neodlučno? Sankcije Zapada pokazuju prve efekte, ali klima je ledena i samo telefonski razgovori njemačke kancelarke s Putinom neće biti dovoljni kako bi se razmrsio ukrajinski čvor. Budući da je Rusija isključena iz kruga zemalja G 8, sada u prvom redu EU mora tražiti put ka Kremlju.

A Njemačka, koja od početka godine, nekad malo glasnije, nekad nešto tiše, raspravlja o potrebi većeg političkog angažiranja u svijetu, biva gurana u novu ulogu - ulogu zemlje predvodnice. Sve se više sluša ono što kaže Berlin. No sada Berlin mora predvoditi. Njemačka vlada ne može usmjeravati politiku EU iz drugog plana, u nadi kako neće morati preuzimati odgovornost. Njemačka mora jasno pokazati gdje stoji i za što se zalaže: kako oko ukrajinske krize, tako još i više na sjeveru Iraka. Kada "Islamska država" svoje ciljeve ostvaruje uz pomoć gotovo neviđene brutalnosti, kada kolje ljude, masovno ubija i protjeruje, onda se Berlin ne može sakriti iza svog ugodnog blagostanja i nadati se kako će isplatom nekoliko milijuna eura i s nekoliko konvoja humanitarne pomoći uspjeti primiriti svoju savjest.

Preuzeti odgovornost u vrijeme bez izvjesnosti

No s druge strane: vojne intervencije su u posljednja dva desetljeća rijetko bile uspješne. To važi za Afganistan jednako kao i za Libiju, gdje je pad Gaddafija od jedne diktature stvorilo "državu koja se raspada". Svijet je postao nepreglednijim. Novi svjetski poredak je novi nered u kojem se stalno sklapaju nova savezništva. Jer tko je još do prije nekoliko mjeseci mogao predvidjeti, da će svijet pružati podršku Kurdima? I to s dobrim izgledima da će pobjednički kurdski Pešmerge razviti novu kurdsku samosvijest i možda uskoro zahtijevati stvaranje kurdske države koja bi obuhvaćala sadašnja područja u nekoliko zemalja! Zbog toga je potrebna nova vanjska politika Europske unije  i prije svega Njemačke koja je oslobođena predrasuda - između polova američke supersile koja se sve više povlači s pozornice, neo-imperijalističkih ambicija Rusije ali i Kine koja na svjetskoj sceni još uvijek nastupa vrlo oprezno i iz sjene. I to sve u vrijeme kada diplomatske izvjesnosti ne postoje.