Novi ustanak u Egiptu je samo pitanje vremena

To je nažalost istina: Iako su potpuno opravdane, masovne demonstracije protiv vladajućih struktura štete kako ekonomiji tako i socijalnom miru u pogođenoj zemlji. Dugoročno gledano ipak režim, čija je vladavina zasnovana na represiji i samovolji, uzrokuje zemlji mnogo veću štetu. Egipat je za to najbolji primjer.

Iz današnjeg ugla gledano čini se da je egipatska revolucija od 25. januara 2011. godine miljama daleko od ciljeva zbog kojih je pokrenuta: individualne slobode, slobode medija i govora, socijalna pravda, borba protiv korupcije, dostojanstven život za sve građane - ovi ciljevi su tada ovom hrabrom pokretu otpora, koji je pokrenuo proteste, donijeli simpatije širom svijeta. Ipak u zemlji faraona se danas više ne može osjetiti to raspoloženje. Naprotiv: u Egiptu vlada rezignacija, bijes i nezadovoljstvo - i to upravo među mladim generacijama koje nakon čestiri godine haosa, borbi za vlast i promjena vlasti jedva da imaju dovoljno nade da sanjaju moderni, bolji Egipat.

Teror ne opravdava povrede ljudskih prava

Kada današnje autoritarno egipatsko vodstvo na čelu sa bivšim generalom Abdelfatahom Al-Sisijem govori o ugroženosti od terorista, naglašava da to nije samo izgovor. Postoji naime realna opasnost i to se posebice može vidjeti na Sinaju: militantna grupa "Beit al-Maqdis" raspolaže tamo velikim uništavajućim utjecajem i zvanično se tek nedavno priključila terorističkoj grupi "Islamska država", koja je svojim terorom već osvojila velika područja Iraka i Sirije.

Mora se jasno pogledati istini u oči: Ovi džihadisti se ni u Egiptu ne bore protiv režima zbog nedostatka sloboda i povreda ljudskih prava. Oni jednostavno žele ostvariti svoju vlastitu vladavinu terora. Ako se današnji egipatski režim konsekventno izbori s ovom ili drugim džihadističkim grupama - i vojnim sredstvima - onda on zaslužuje svaku međunarodnu podršku.

Ova borba ipak ne opravdava sistematsko kršenje ljudskih prava, slobode mišljenja i prava na prosvjede. Jer svejedno da li je riječ o džihadistima, članovima Muslimanske braće, ljevičarima ili liberalnim snagama: Režim predsjednika Al-Sisija uopće se ni ne trudi napraviti razliku između terora i legalne opozicije. On mnogo više koristi teror kako bi opravdao svoju represivnu politiku prema svim političkim snagama koje se ne uklapaju u Sisijev autoritarni stil vladavine. Međunarodna zajednica bi to upravo trebala uvidjeti i ne smije dozvoliti da, i pored sve neophodne pomoći Egiptu, postane saučesnik u tome. Tako se već sada može predvidjeti da će nedavno usvojeni Zakon protiv terorizma prije doprinijeti radikalizaciji, nego većoj zaštiti od terora.

Pravosuđe u službi režima

Za razliku od svog prethodnika Mohameda Mursija iz Muslimanske braće Al-Sisi se ne upušta u sukobe sa pravosuđem - već javno demonstrativno hvali njegovu neovisnost. U stvarnosti on može biti siguran da će suci u odlučujućim slučajevima donijeti odluku u njegovom duhu. Politički motivirane presude protiv novinara ili aktivista, koji su protiv režima, se uklapaju u ovaj kontekst baš kao i oslobađanje bivšeg predsjednika Hosnija Mubaraka koji je kao i Al-Sisi na predsjedničku funkciju došao iz redova vojske. Mubarakovo oslobađanje ne čini se samo brojnim Egipćanima kao završni udarac revoluciji. Ono bi trebalo signalizirati egipatskim sigurnosim snagama i aktualnom političkom vodstvu da ne moraju strahovati da će jednog dana biti izvedeni pred lice pravde zbog povreda ljudskih prava nad pripadnicima opozicije i demonstranatima.

Ovo bi moglo funkcionirati neko vrijeme - jer Egipat je nažalost odavno ponovo policijska država. Ipak bijedno stanje u kojem se nalaze privreda i ljudska prava, pad prihoda od turizma, ovisnost zemlje o donacijama iz zaljevskih zemalja i savezništvo islamističkih, ljevičarskih i liberalnih grupa će prije ili kasnije dovesti do toga da akumulirano nezadovoljstvo ponovo preraste u masovne proteste: naredni ustanak je stoga samo pitanje vremena.