Očajni u Atini

Mohamad Mohamadi i njegov sedmogodišnji sin prevalili su dug put. Došli su preko Turske u Grčku i žele dalje, prema sjeveru Evrope. U neku zemlju u kojoj „može da se živi“, kako kaže Mohamad. Hladne noći otac i sin provode u četvrti Helenikon, u bivšoj sportskoj dvorani koja je pretvorena u izbjeglički kamp. Danju odlaze na prometni Trg Viktorija koji je sastajalište izbjeglica iz cijelog svijeta.

Tridesetogodišnji Avganistanac žali se da je hrana u kampu loša, čak ponekad i pljesniva. Zato otac i sin odlaze u grad: „Ovdje u blizini ima avganistanskih prodavnica. Ponekad dođu stanovnici ili drugi ljudi i donesu nam nešto za jelo“, kaže Mohamad.

Brojni su Avganistanci koji noće na trgu. Jedan od njih je Alem Ajubi koji je sa ženom i djetetom već desetak dana u Grčkoj. Ovaj Avganistanac (32) kaže da su mu kod kuće prijetili talibani: „Bio sam policajac, radio sam sa šefom policije Mustafom Mohsenijem, doprinio sam hapšenju jednog bombaša-samoubice. Od tada me talibani proganjaju i prijete da će da me ubiju.“

Njegova nada da će da živi kao slobodan čovjek u nekoj zemlji na sjeveru Evrope za sada se izjalovila. Otkako je Austrija ograničila priliv izbjeglica, a zemlje balkanske rute zatvorile granice za njegove sunarodnike, na hiljade njih ostaju u Grčkoj koja je izbjeglička kapija Evropske unije. U Grčkoj je sve više izbjeglica koji ne mogu dalje. U srijedu (2.3.) je bilo više od 10.000 izbjeglica u Idomeni, na grčko-makedonskoj granici, u kampu koji je namijenjen za maksimalno 2.000 ljudi.

Alem Ajubi je takođe proveo četiri noći u tom kampu, pa se u Atinu vratio neobavljena posla. On kao glava porodice ima još samo 90 evra u džepu i više ne može da putuje. Da li je podnošenje zahtjeva za politički azil u Grčkoj za njega rješenje? „Ovdje se osjećam bezbjedno, ali čuo sam da u Grčkoj jedva da ima posla. Ako se otvori granica onda ću da krenem na put. Ako se to ne dogodi onda mi ne ostaje ništa drugo nego da podnesem zahtjev za azil.“

Bijeg iz Kunduza

Abdulah Arab i njegova žena imaju konkretan cilj pred očima, žele što prije u Austriju. Iza njih je opasan put od Kunduza na sjeveru Avganistana, preko Irana i Turske, sve do Grčke. Abdulah kaže da je situacija u Kunduzu još uvijek napeta i opasna. Doduše, vladine trupe su ponovo osvojile centar grada, ali predgrađa su i dalje u rukama talibana. „Rat je tamo na svakom koraku, jedan brat mi je tamo ubijen. Zbog toga sam napustio Avganistan“, kaže taj tridesetogodišnjak.

Već šest dana su on i njegova žena na Trgu Viktorija u Atini. Stotine izbjeglica tamo noće na prljavoj ćebadi i bez pristupa toaletima. Među njima je dosta starijih ljudi na kojima je rat ostavio trag, ali tu su i djeca i tek rođene bebe. Ujutro dođu čistači ulica, a poslije njih ljudi iz humanitarnih organizacija koji dijele hranu. U pravilu svaki izbjeglica dobije sendvič, komad voća i flašu vode.

Iran ne dolazi u obzir

Više od 20.000 ljudi je zaustavljeno u Grčkoj. Grčka vlada gradi nove kampove uz pomoć vojske. Gužva je posebno velika na bivšem terminalu pirejske luke. Tri hiljade izbjeglica stiješnjeno je u prostorijama koje su na brzinu zaštićene od vlage i hladnoće. Sahra Huseini je tu sa mužem i dvije ćerke, a tri sina su već u Njemačkoj, u Visbadenu. Ona se nada da će se porodica spojiti u Njemačkoj: „Nedostaju mi moja djeca, moji dječaci, želim da ih vidim. Odjednom čujemo, makedonska granica je zatvorena za Avganistance. To je veliko razočarenje. Hoćemo da živimo kao porodica u Njemačkoj, šta ćemo ovdje u Grčkoj?“ Kao i mnoge druge porodice iz Avganistana, i njena je dugo živjela u Iranu, prije nego što su u februaru krenuli ka Evropi: „Nije nam tamo bilo dobro, a osim toga, nismo imali papire, tamo smo bili ilegalno. Naravno, to je bio veliki problem.“

Sahra Huseini ne želi da priča o smještaju i snabdijevanju izbjeglica u Pireju: „Nismo ovdje da bismo jeli i pili. Hoćemo u Njemačku.“