Od nacionalnog ponosa do industrijske ruine – Sudbina kompleksa Trepča

Izvozne trake su zahrdjale a prozori polupani.Ispred fabrike se nalazi šleper probijenih guma a na prostoru oko fabrike su iskopane rupe u koje bi se moglo upasti skoro cijelim tijelom. Čini se da je onda i bolje što u ovako gigantskoj ruini niko više ne radi.

"Ovo postrojenje ovdje je prastaro" - rekao je njemački rudnički expert Paul Nelles.

Nekad prije je, kompleks Trepča na Kosovu, bio ponos bivše Jugoslavije. Vise od 20 000 radnika je bilo zaposleno u njemu. Poslije rata na Kosovu proizvodnja je stala. Internacionalna uprava ustvari isplaćuje neku simboličnu platu bivšim radnicima da bi mogli bar nekako preživjeti. Sada bi njemački rudnički ekspert Paul Nelles i njegov kolega iz Britanije, Charles Brown trebali pokrenuti proizvodnju. Brown misli da ukoliko bi uspjeli da bi i privredni problemi na Kosovu bili riješeni.

"Na Kosovu postoji velika količina podzemnog bogatstva kao nigdje na svijetu. Samo ovdje ima 10 biliona tona mrkog uglja kao i velika količina olova, cinka srebra – cak i nešto zlata" - kaže Brown.

Zbog toga se već duže vrijeme oko Nellesa i Browna napravio duži red zainteresovanih internacionalnih poduzeća. UN – povjerenici medjutim, ne mogu dodijeliti pravo na eksploataciju dok se ne riješe imovinski odnosi koji su u slučaju Trepča izrazito zamršeni. A olovo, cink i boksit ne ovise o etničkim ili geografskim granicama. Izvozna postrojenja se nalaze u naseljenim područjima, na sjeveru Kosova, ali takodjer i u srpskom dijelu grada Mitrovice.

" Pokušavamo već godinu dana organizovati sastanak sa Beogradom da bismo konačno došli do dogovora, ali srpski političari to odbijaju" - govori Brown.

Kao privremeni menadžer Trepče, Brown ima dvije kancelarije. Prijepodne sjedi u svojoj maloj kancelariji na jugu Mitrovice i savjetuje se sa svojim albanskim zamjenikom Nazmijem Mikullovcijem. Poslijepodne se u pancirnom vozilu prevozi preko mosta, koji čuvaju dobro naoružani vojnici KFOR-a, do sjeverne Mitrovice do svog srpskog zamjenika Jovana Dimkića. Albanski i srpski radnici u Trepči su strogo odvojeni i to ne tek nakon rata na Kosovu, jer su problemi mnogo složeniji i dublji. Početkom 90-ih su praktično svi albanski rudari napustili poduzeće.

"Nas su otpustili a to je posljedica Apartheid-politike Slobodana Miloševica. Pošto je moja kuća, u kojoj su bili svi papiri, u ratu potpuno izgorjela, danas tu nepravdu ne mogu ni dokazati" - objašnjava Albanac Mikullovci.

Srbin Dimkić tvrdi suprotno: "Albanci su otišli dobrovoljno i to je bila koncentrirana akcija njihovih političara da bi pritisli Beograd."

Ovo je više nego načelna svadja, jer ako su Albanci prije 10 godina dobrovoljno otišli, tada ih ne bi sljedovala dogovorena isplaćivanja. Izmedju ostalog su mnogi Srbi sigurni da su se nakon rata, rukovodstvu UN-a povodom ovih isplata prijavili i ono Albanci koji nikada nisu ni vidjeli neki rudnik iznutra.

"Ali bar bi Srbi i Albanci u Trepči imali zajednički cilj" - kaze menadžer Paul Nelles. Oni žele da rudnik konačno opet obezbijedi radna mjesta.

"Ja kao prvo u tome vidim dobru mogućnost da ljudi rade uporedo, razmijenjujući i informacije i mašine. Mora se razviti dnevni promet. To su sve otvorene mogućnosti ali ne vjerujem da će se za 5 godina moći reći da imamo potpuno funkcionalnu firmu Trepča u kojoj rade Srbi i Albanci bez razlika. Ne vjerujem da to moze ići tako brzo" - smatra Nelles.