Papa u posjeti Otoci

– Baš Papu!?

– Baš.

– Pa kud njega?

– Valjda zato što dolazi u Sarajevo. I to ne samo u Sarajevo, nego u moju mjesnu zajednicu. A nigdje ne piše, nema na neboderu naprimjer neko obavještenje, da dolazi, pa da ne budemo tu u to vrijeme.

– Kako misliš da ne budete tu? Ko da ne bude?

– Pa mi, stanari. Znaš kakvo je obezbjeđenje kad takve face dolaze. Ne smiješ na prozor, ne smiješ na balkon, specijalni režim saobraćaja, preparkiraj auto...

– Pa još je rano, dolazi tek za deset dana. A misliš da nećete smjeti da izađete da mu mašete?

– Ko?

– Pa vi, stanari...

– E to ne znam, ali znam da ja neću. Što sam mahao, mahao sam. Sjećaš se kad su nas s Boračkog jezera podigli u zoru s logorovanja, i dovezli pred Higijenski... Po tome mislim da je bio juli neki... Tad sam prvi put vidio agenta u civilu. Malo sluša tranzistor, malo priča na njega. Ja prvo mislio budala neka. Satima čekaš, i onda rotacija, policija, crne limuzine, bijela rukavica, druže Tito mi ti se ku... fajront. Od cijelog Tita rukavica. Mašemo mi njemu, maše ona nama. Zato ću ja na izlet u subotu. Papa u Sarajevo, ja na Boračko. Ionako sam mu rekao šta sam imao.

– Baš Papi? Siguran si da nije bio neko drugi?

– Ko drugi?

– Neki dvojnik. Ili neko ko liči na njega, a ti se ufuro da je on. Nije baš da bi ga prepoznao na ulici, da nije u bijelom i da nema onu kapicu. Sam kažeš da je bio u civilu.

– Pa jeste, ali nema šansi da je bio neko drugi. Znam da je bio on, isto ko što znam da si sad tu ti. Garant. Sto posto.

– I od svih ljudi u ovom gradu, on baš na tvoja vrata. I tebi to nije ništa čudno?

– Nije. Jesi čitao Nikolu Šopa, Isus u posjeti kod nas? Kad može Isus, što ne može Papa?

– Nisam čitao.

– Ovako ti to ide:

I.

O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati,
u naš propali i opustjeli dom,
dobrodošlicu tebi ću zapjevati,
skupa sa svojom vedrom sestricom.

Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
iznijet će ona preda te so i kruh.
Po starom običaju naših sela,
kada im u kuću stigne mio duh.

Tada će te moja sestrica odvesti
do skromnog jela, koje krasi stol.
– O Isuse dragi, izvoli samo sjesti
i odložiti svoj šešir i oreol.

Tako će ti ona reći i nato će
stati preda te, u svetom bolu.
I puna čiste, nebeske samoće
o klin će objesiti tvoju aureolu.

Neka nam svu noć sija, mjesto uljenice,
koju palimo pred svaki mrak.
Od sjaja ćemo kriti svoje lice,
Tako će njen blijesak biti jak.

II.

Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći
Ispred nas tvoje aureole žar.
I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,
Pokazat ćemo ti pusti naš hambar.

I staje prazne, u kojima se suše
Otkosi davni, ko cvijeće na groblju.
U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih kako nevidljivu zob zoblju.

Pokazat ćemo ti i stado magle bijele,
Koje se provlači kroz živicu svježu.
O Isuse, to naše ovce izgorjele,
mrtve dolaze i u tor liježu.

Onda ćemo konja jedinog upregnuti,
Da te provozamo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad.

Ako me upitaš, dok naše staro kljuse
Bude plašila kraj puta šaš:
– Koja je ovo zemlja? - Kazat ću:
O Isuse, pa to je Bosna, ti to znaš.

III.

A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
osjetit ćemo kako tvoja glava
spušta se čas na moje rame, čas na
njeno,
I silno nas obasjava.

I u to doba zemaljskih kasnih sati
pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.
O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,
izmoren konja tromim kasom.

I koji put, kad magla bude snježno
sipila na tvoje sveto ruho,
stavit će ti na glavu, sasvim nježno,
oreol, koji ti je pao na jedno uho.

– Jebote!

– On kuca, mislim se ko je u ta doba, što kuca, što ne zvoni... Otvorim, kad on. Dobroveče. Dobroveče. Ja sam, kaže, Mario. Horhe, Bergoljo.

– Na kojem jeziku?

– Šta na kojem jeziku?

– Na kojem ti jeziku to kaže?

– Što je to bitno?

– Pa je li govori naš?

– Ne znam, ne sjećam se. Jebote, šta je bitno na kojem ti jeziku čovjek govori, ako ga razumiješ?

– Pa ne znam...

– Kažem ja njemu da uđe. Zatvorim vrata. On stoji. Ne zna skidaju li se cipele kod mene. Ja mu klimnem da ne mora. Uđemo u moju sobu. On stoji, gleda, vidim sviđaju mu se moji sanduci za knjige. Oni što me je Petkov stolar iz Vareša odero. Ponudim ga da sjedne na jedan, on se zahvali, sjedne, pitam ga za šta je, kafa, čaj, pohvalim se i Boćinom viljemovkom, ništa, kaže, došao je samo da me upozna. Čitao je, kaže, neke moje stvari na internetu, pa je htio da me upozna.

– I tebi to normalno? Nije ti to čudno? Nimalo?

– Nije. To svi rade. Pozovu te na večeru, ili na ručak, i onda pričaju s tobom, zanima ih kako je u Bosni, i onda te ispituju. Samo je on prvi da je banuo ovako. Uvijek to ide preko sekretara, asistenata, atašea... A za njega mi skroz normalno da ovako... Pita, da ja umjesto njega držim misu u Sarajevu, šta bi ja ljudima ovdje poručio.

Kažem ja da mi je to teško zamislit, da ateista drži misu... Nije smiješno! Dobro, jeste, ali kontam pitanje. Čovjek je profesionalac. Neće da lupa koješta. Hoće da se informiše. Vidim da je iskren. I pitam ja njega zna li da u Bosni srpska djeca idu u srpske škole, hrvatska u hrvatske, a bošnjačka u bošnjačke. On klimne, da zna. Pitam ja njega zna li šta je razlog za to. On klimne, ali pušta mene da to kažem, vidi da mi je stalo. Jezik, kažem ja. Tu on podigne obrve. Jezik, ponovim ja, i nastavim: nabijedili su ljude ovdje da ne govore istim jezikom, nego da svako ima svoj, Hrvati hrvatski, Bošnjaci bosanski, Srbi srpski. I da svako ima pravo da se obrazuje na svom jeziku. A jezik je jedan. Manje ima razlika između tog njihovog hrvatskog i tog njihovog srpskog i tog njihovog bosanskog nego između britanskog engleskog i američkog engleskog i australijskog engleskog.

On gleda, ne vidiš mu šta misli. A mene krenulo: znači, nije stvar u jeziku. Nego u onom šta se tim jezikom govori. Pa onda jedni, na istom jeziku, o istoj stvari govore jedno, drugi drugo a treći treće. I na kraju slude djecu, djeca jedna drugoj ne vjeruju, ne razumiju se, boje se, ne sarađuju, kad odrastu do izbora, svako za svoje glasa. I svi spavaju s puškom ispod jastuka, za slučaj da esfor zakunja.

Zanio se ja, ko da pričam đacima, a ne papi. A on me gleda, i klima glavom. Ne znam da l' mi odobrava, ili me sažaljeva.

Al sad je kasno da se zaustavim. Ko velim: kud ode june, nek ide i uže. Pitam ja njega zna li on da ima u Sarajevu Katolički školski centar. On klimne, da zna. A i ja budala svašta pitam. E, kažem ja njemu, ja bih da držim misu pit'o te ljude koji tu školu vode, zašto je hrvatski jezik u toj školi službeni i zašto djeca iz udžbenika na hrvatskom jeziku moraju da uče.

Nije misa ispit, kaže on, a vidim malo se ko i namrštio.

Dobro, onda bi ih to za ručkom pitao, valjda je i neki ručak planiran. Kakve veze katolička vjera usred Bosne i Hercegovine sa hrvatskim jezikom ima? I sa hrvatskom istorijom? I sa hrvatskom geografijom? I sa hrvatskom književnosti? A na misi bi onda rekao da je jezik u Bosni jedan, da svi mi ovdje istim jezikom pričamo, i da onome ko jezik čovječiji i anđeoski govori ne treba prevodilac sa hrvatskog na bosanski, ili srpski. I da u školi treba cijela istina da se uči, a ne jedna trećina.

– I ti misliš da bi on to stvarno rekao?

– Mislim. U snu je sve moguće. Ne možeš o miru govoriti a jezikom zavađati. Drugo šta god da kaže, k'o da u Bosni nije ni bio. K'o da je samo rukavicom mahnuo, u prolazu.