Ja sam žena. Katolkinja. Majka dvoje djece. I ja sam ljuta.
Naša djeca su još mala, a sjećanja na trudnoće svježa. Imali smo sreće da nismo bili izloženi toj nepojmljivoj dilemi, pa su ipak trudnoće značile po devet mjeseci strepnje: hoće li sve proći dobro.
Ne mogu ni da zamislim kako je ženi i njenom partneru kada čuju da dijete u stomaku neće imati šanse da preživi ili će na svijet doći sa teškim hendikepom. Čista je tortura prisiljavati ženu da iznese takvu trudnoću ukoliko se ne osjeća spremnom za to.
Sjećam se sa koliko sam strahopoštovanja odlazila ginekologinji na prenatalne preglede. Koliko sam bila zahvalna medicini što mogu da saznam da li ima komplikacija. I što ću, u najgorem slučaju, sama donijeti odluku kako dalje. Sigurno je đavolski teško donijeti tu odluku.
Divim se svima koji odluče da donesu teško bolesno dijete na svijet i da ga onda čitavog života prate u stopu. Nema riječi kojima mogu da izrazim poštovanje za takve porodice. Poznajem neke koji su se usudili. To je hrabrost.
Ali, uvreda je pretpostaviti da su oni koji su donijeli drugačiju odluku kukavice ili protivnici života. Hrabrost je potrebna i za takvu odluku koja, kao i suprotna odluka, nosi doživotne posljedice.
Ko drugi, osim same žene, smije da odluči o tome? Ne ide mi u glavu kako neko može da se ovako ogavno petlja u najosjetljivije kutke života.
Doduše, od Ustavnog suda koji kontroliše vladajuća stranka u Poljskoj nije se ni mogla očekivati drugačija odluka. Oni su ispunili zadatak da zadovolje najveći dio vladajuće garniture i katoličke biskupe.
Ovime su žene osuđene na strašno odbrojavanje do smrti svoje tek rođene djece. Mnoga od te djece preživjeće samo par dana ili sedmica, ali to kao da nikog ne zanima. Patiće roditelji, patiće i ta djeca. Oni koji danas govore o „punoj zaštiti života" – neće patiti.
Jednako tako državu uglavnom ne zanima da podrži porodice sa teško oboljelom djecom. Ne govorim ovdje o novcu, već u strukturnim mogućnostima. Za rehabilitaciju, primjerene škole, puteve bez barijera i okončanje stigmatizacije.
Nije ovdje stvar ko je „za", a ko je „protiv". Radi se o pravu žena da same odlučuju o elementarnim stvarima. Poljska država sve dublje zadire u dijelove ljudskih života koji ne bi smjeli da je se tiču. Politika definiše ko je pravi Poljak, dobar hrišćanin, istinska žena i majka.
Odlično znam da su žene dovoljno jake da same odlučuju. Ne čudi me što se mnogima to ne dopada. Sada nažalost takvi imaju svoje doba u Poljskoj.