Pet činjenica o izbjeglicama

Prihvatanje izbjeglica bi, zapravo, za Evropu sa njenim hrišćanskim duhom, trebalo da bude nešto što se podrazumijeva. Hrišćani uostalom vjeruju u Sina Božijeg, koji je i sam bjekstvom izbjegao smrt od surovog vladara. Zato nije slučajno što su najpouzdaniji u zbrinjavanju novopridošlih izbjeglica ljudi iz crkvenih zajednica. Ipak, hrišćanska Evropa djeluje kao da joj je veoma teško, čak i prije nego što su objavljene nove prognoze o velikom prilivu ljudi.

1. Nisu svi koji dolaze izbjeglice

Izbjeglica – to je međunarodno-pravno jasno definisan termin. Isto važi i za osnovno pravo da se u Njemačkoj zatraži azil. Osnovni kriterijum je progon, ne diskriminacija ili ekonomska muka. Motivi ljudi koji se odluče za put u Evropu ili Njemačku su većinom časni, ali više od polovine onih koji dolaze ovdje ne ispunjavaju kriterijume za dobijanje azila. Oni taj put biraju, jer nemaju drugu šansu da budu primljeni.

Sada je Njemačka pred istim problemom kao neki ljekar koji se nalazi na mjestu gdje se desila katastrofa: čak i da svima hoće da pomogne, ne može. Lakše povrijeđeni se zanemaruju, iako imaju bolove. I pored toga ljekar ne želi da prekrši Hipokratovu zakletvu. On ne djeluje nehumano, već jednostavno razumno. Zato bi izbjeglice iz ratnih područja i oni koji bježe pred progonom trebalo da imaju prednost nad onima koji u svojoj domovini nemaju ekonomsku perspektivu.

2. Izbjeglice će ovdje ostati zauvijek

U Novom zavjetu se podrazumijeva: nakon što je kralj Herod umro, Isus, Marija i Josif (Josip) su se vratili u svoju domovinu. Ali ko još može da u dogledno vrijeme ozbiljno računa sa mirnom Sirijom, Irakom bez terorizma ili stabilnim Avganistanom? Slobodom u Eritreji i Somaliji, blagostanjem i prosperitetom u Gani, Senegalu, Albaniji ili na Kosovu? Sve to je veoma malo vjerovatno.

Dalekovida politika mora da pođe od toga da će današnje izbjeglice trajno ostati kod nas i stoga mora da se pobrine za što hitniju i najbolju moguću integraciju novih građana. A ako je politika iskrena, ona čini i više od toga: s obzirom na to da je kriznih područja oko Evrope sve više, a ne manje, takva politika se priprema i na jednak broj izbjeglica i u budućnosti i na to priprema i građane.

3. Posao i obrazovanje podstiču integraciju

Ukoliko je smisao dosadašnje zabrane rada za potražioce azila u Njemačkoj bilo zastrašivanje, onda taj koncept nije uspio. Uostalom, državi najviše pomaže kada njeni novi građani brzo ekonomski stanu na sopstvene noge. Oni to i žele – nadaju se da će uz sigurnost i slobodu imati i životni standard kakav je ovdje uobičajen. Mnogi od njih žele novčano da pomognu svojim najbližima koji su ostali u zemlji.

Kakve su posljedice toga? Izbjeglice je potrebno naseliti tamo gdje posla ima. Prazne kuće na istoku zemlje možda djeluju praktično za prvi smještaj, ali šta će ljudi tamo da rade? Zato je bolje državno finansiranje stambenih zgrada u ekonomski snažnim regionima. Tako bi trebalo da bude i na evropskom nivou: Njemačka apeluje na podjelu tereta među državama članicama EU. Međutim, da li ona zaista želi da se mlade izbjeglice šalju u zemlje u kojima je nezaposlenost mladih veća od 30 procenata? Time ne dolazi do integracije, već samo nastaju mržnja i novi socijalni problemi.

4. Država mora da poštuje sopstvene zakone

Ukoliko država ne želi da poštuje sopstvene zakone, onda su potrebni novi zakoni – npr. Zakon o doseljenicima. Ukoliko to ne može, riječ je o državi koja je zakazala. U svakom slučaju, ona gubi poštovanje svojih građana, koji onda više ne vide razlog da se pridržavaju državnih propisa. Za demokratiju koja je upućena na podršku svojih građana, to je igranje s vatrom.

Procedura za dobijanje azila, u kojoj je odbijeno na hiljade ljudi, a koji su kasnije ipak mogli da ostanu u zemlji, jednako je nepotrebna. Kao i takozvana Dablinska pravila za jedinstvenu proceduru za dobijanje azila u EU, koja već četvrt vijeka ne funkcionišu.# Dakle, pravila bi trebalo ili ukinuti ili ih sprovoditi, čak i ako je to neprijatno. Sve drugo je obmana građana.

Država međutim smije, može i mora da djeluje i protiv svojih građana: protiv onih koji napadaju strance, pale izbjegličke domove ili na internetu o strancima pišu grozne stvari. To su činjenice i one govore o raspirivanju mržnje.

5. Za integraciju je potrebno čitavo društvo

To što zvuči kao da je iz knjige fraza mladog političara, ima realnu pozadinu: službe same nisu u stanju da riješe sve zadatke koji su pred njima. Državi su hitno potrebni građani koji već sada u velikom broju pomažu donirajući odjeću, igračke i namještaj, prijavljuju se kao dobrovoljci za držanje kurseva jezika i nude se da pomognu u proceduri sa nadležnim službama i oni koji izbjeglice prihvataju kao nove komšije. Sve bi bilo još lakše kada bi se birokratske procedure brzo okončale, kada bi ljudi napustili domove i prihvatne kampove i uselili se u normalne stanove. Pomoglo bi i kada bi kancelarka jednostavno rekla: "Pred velikim smo izazovom – potrebna mi je Vaša pomoć!"

U društvenu realnost spada i to da se mnogi ljudi u Njemačkoj boje izbjeglica koje dolaze, naročito na istoku zemlje. Siromašniji i niže kvalifikovani dio stanovništva strahuje da će im izbjeglice preoteti stanove, posao, socijalnu pomoć… Vjerodostojnija politika i te strahove mora da uzme u obzir i da obezbijedi sigurnost: Njemačka to može! Ko, ako ne Njemačka?