Pisaću joj pisma duga… iz Amsterdama, Frankfurta, Pariza

„Pisaću joj pisma duga
Iz Zagore, iz Drniša
Razglednice tople s juga
Iz Banata, Bosne, Niša
Poslaću joj slike svoje
Gdje se vide Istra, Pula",

pjeva publika u prepunoj dvorani jedan od hitova Zdravka Čolića. Publika na koncertu, jedne od najvećih jugoslovenskih muzičkih zvijezda, je međunarodna.

Samo u mojoj grupi prijatelja imamo nekoliko putovnica: dvije makedonske, jednu crnogorsku, jednu hrvatsku, jednu mađarsku, dvije njemačke, koje su zamijenile bosanskohercegovačku, jednu novozelandsku. Kakav sastav! A svi razumijemo i pjevamo Čoline pjesme. Slično je i sa ostatkom publike u dvorani – vlasnici različitih putovnica, koji razumiju vrlo dobro sve što Čolić pjeva. Lošije razumiju Micka Jagera širom svijeta dok pjeva na engleskom.

Ali ovdje niko ne mari za putovnice. One ne postoje. Ljubav je u pitanju. Čas sretna, čas tužna. 

Dok se smjenjuju Čolini (jugoslovenski) hitovi jedan za drugim, iz transa me budi poruka koja stiže od moje srpske prijateljice iz Beograda. Šalje video sa protesta i poručuje da bi moja druga beogradska prijateljica, koja je također učestvovala na protestima, ali onima u znak podrške srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću, trebala pogledati taj video, da vidi, kaže, drugo lice Srbije.

Ništa mi, gledano iz ove perspektive, nije jasno: Kakvo drugo lice Srbije!? O čemu ona govori?! Ko je uopšte Aleksandar Vučić?! Kakvi protesti u Beogradu?! Hm, jesam li ja sanjala da se čovjek tog imena nedavno utrkivao sa izvjesnim Albinom Kurtijem ko će na što boljem engleskom, pred međunarodnom javnošću, što više napasti onog drugog i produbiti konflikt? Jesu li bješe opet poslali uniformirana lica sa puškama da rješavaju politički rješive probleme?

Opet sanjam, i opet noćne more. One što sjećaju na noćne more o nekom strašnom ratu i razaranjima. Ah, te more, koliko su mi samo snova i godina života oduzele. Ali zašto me barem ovdje ne napuste?!

Jer tu oko mene stotine duša pjeva. O slomljenom srcu:

„Zimi odlaze ptice selice,
al' se uvijek vraćaju
A ja neću nikad na ta mjesta,
što na tebe sjećaju

Na hladnoj postelji,
leže koferi,
pahulje u prozoru
To su zadnje slike koje pamtim,
i koje se ne brišu."

Slike koje pamtim? Sjećam se prvog koncerta koji je Zdravko Čolić održao u BiH nakon rata. Bilo je to u Tuzli. Sjećam se njegovog profesionalizma, karizme, apolitičnosti. Sjećam se s koliko omiljenosti ga je publika primila i kako su se u Tuzli tada trudili da se on u vlastitoj zemlji ipak ne osjeća kao „izgnanik" jer su mu, u njegovom rodnom gradu, mnogi zamjerili što je napustio Sarajevo tokom rata.

Onog rata zbog čijih sam posljedica u međuvremenu i ja sama izgnanik iz svoje zemlje, baš kao i većina onih koji me u tom trenutku okružuju?

„Snimi ovu, molim te, za moju dajnicu, ona je iz Travnika", dopire do mene glas prijateljice. Ah, dobro, ipak sam samo opet ružno sanjala, razmišljam dok se vraćam u stvarnost u kojoj svi složno pjevamo o ljubavi:

...ali nje nema da kao onda strese snijeg sa svoje kose. I ja ne mogu, sve i da hoću, zaboraviti...

Ali nje nema. Ali nje nema, ponavlja neki glas u meni. Baš kao ni žene iz Čoline pjesme, tako više nema ni te zemlje koja je ovdje ipak prisutna: u najvećim hitovima iz njenog doba, na koje publika vrišti, u samoj publici, koja potiče sa njenih prostora, a tu je i njena zastava, kojom maše jedna grupa prisutnih. 

I ja ne mogu, sve i da hoću, zaboraviti...

Onda opet čujem glas u sebi: rekli su da je nestala u krvi. Zar nisu rekli da smo se međusobno poubijali u skladu sa našim balkanskim mentalitetom?! Zar nisu rekli da smo bili i ostali vječito bure baruta?! Oni što su čitali Ivu Andrića i pročitali da je Bosna zemlja mržnje iz koje treba pobjeći?! Ali u širem kontekstu ne samo Bosna, već cijeli jugoslovenski prostor. Znate, oni što sve o nama znaju bolje od nas samih, pa tako bolje poznaju i Andrića. To što smo ga mi i čitali i živjeli ono o čemu smo čitali, to nije bitno. Ni to što smo ga mi pročitali do kraja, pa znamo da je njegov lik koji bježi od „zemlje mržnje" završio tako što je poginuo u Španjolskom građanskom ratu.

Španjolskom građanskom ratu!? Onom ratu čije posljedice Španjolci i danas osjećaju? Ah, kada bi imali problema samo s prošlošću... Jesam li ja ono doživjela da moj sugovornik iz Valensije s pažnjom sluša o svakom detalju moje posjete Sevilji, ali nema namjeru da posjeti, niti da čuje ni riječ o mojim dojmovima iz Barcelone? Ili ono dvoje mladih ljudi, koje sam svojevremeno srela u Oxfordu, koji nisu željeli sjediti jedno pored drugog jer je njemu iz Sevilje ona „željela uništiti domovinu", a ona iz Barcelone je „samo koristila svoje demokratsko pravo na demonstracije" s ciljem otcjepljena Katalonije? A što se uopće Katalonija nije otcijepila? Pa zato jer su otcjepljenje željeli „samo" Katalonaci, a to ipak nije dovoljno.

A šta je bilo sa onim Belgijancem iz Antverpena, koji mi je s onoliko mržnje i onako podrugljivo objašnjavao kako Flamanci gledaju na Valonce?! Jesam li ga sanjala? Jesam li sanjala one Grke na Cipru, koji ne skrivaju mržnju prema Turcima, one koji ni po cijenu gubitka posla, ne žele otići na sjever otoka? Ili one Turke, koji od invazije, nisu kročili na jug? A to je bješe ona zemlja, koja je unatoč zidu u sred glavnog grada Nikozije, članica EU?

Šta je bilo sa onim katolikom, kojeg sam između ostalih srela u Belfastu, onim ostrašćenim nacionalistom koji nije ni pokušao sakriti mržnju prema svim protestantima, koji mi je govorio o tome kako katolici slave svoje „heroje", i molio me, jer se plaši, da što prije napustimo mjesto gdje se noću zatvaraju čelična vrata na zidu koji dijeli grad?! Zid? Čelična vrata? Zar to nije onaj konflikt za koji se EU, inače dobitnica Nobelove nagrade za mir, svojevremeno hvalila da ga je već samim svojim postojanjem bila uspješno riješila?! Ili sam možda sanjala i taj zid?! Možda je on zapravo bio na nekom našem balkanskom tlu.

Zamišljam tog katolika kako zagrljen sa nekim protestantom pjeva neku britansku verziju Čaje šukarije. A ne, ne mogu ga ni zamisliti...

A ovdje gledam i slušam:

„Ponekad kao pod narkozom
Sanjam kako putujem vozom
Prvo ide, Sarajevo, Skoplje
Preko Kraljeva, Niša i Valjeva
Onda Split, pa onda Rijeka
Preko Pule i Osijeka

Sarajevo, Zagreb, onda Beograd
Pa tek onda Novi Sad
Sarajevo, Beograd preko Tuzle", ...

pjeva publika u transu. U tom transu, zaista kao pod narkozom, postoji neki voz koji saobraća od jednog do drugog grada, a između njih nema granica. 

Nema ih ni onda kada Čola skupa sa stotinama nas zapjeva: „Ako te odvedu sve će da se sruši, pamti me k'o prijatelja, čuvaj me u duši. I onda kad misliš da je prekasno za snove, za sve..."

Za snove nije prekasno. Za snove da će nas u nekom narednom odmjeravanju vlastitih interesa poštedjeti veliki i moćni, baš kao i domaće kabadahije i nacionalisti.

Nas, koje su prvo uvjerili da smo različitiji nego što zaista jesmo, ubijedili da se mrzimo više nego drugi, slagali da smo međusobno ugroženi, a onda im je sve bilo lako...

Nas, koji smo odrastali uz Čoline pjesme o ljubavi, a iz toga zanosa su nas produbili topovi.

Nas, za koje su – i veliki i mali - rezervirali mjesto vječitih palikuća.

A mi, eto, i nakon svega i dalje pjevamo. O ljubavi. Zajedno.

Hej, gradovi kuda nas vode ovi drumovi, pjevali su bivši Jugosloveni, skupa sa omiljenom zvijezdom. U Frankfurtu.

To gdje nas vode ne znamo već odavno, ali znamo gdje su nas doveli i kako su nas doveli tu gdje jesu. 

Pratite nas i na Facebooku, preko Twittera, na Youtubeu, kao i na Instagramu