Podunavski Nijemci nikad da vrate imovinu

„Dali su im sat vremena da se spakuju i istjerali ih, a majku koja je tada bila djevojčica, odveli u logor u Kruševlju", počinje porodičnu priču penzionisani ekonomista Oto Dombović iz Apatina. U to proljeće 1945. država ih je kao Podunavske Švabe proglasila kolektivnim krivcima za rat i državnim neprijateljima. Konfiskovana im je sva imovina – više od petsto jutara zemlje i pet salaša.

„Procjena je da su Podunavski Nijemci raspolagali s više od četrdeset procenata obradivog zemljišta u Vojvodini, gotovo pedeset odsto industrijskih preduzeća, a o ostaloj imovini da ne pričam. To su čitavi gradovi i sela", priča Boris Mašić, predsednik apatinskog udruženja „Adam Berenc".

Danas ih u postupku restitucije svega tri procenta potražuje svoju dedovinu, što je, prema evidenciji Agencije za restituciju, ukupno 1.112 podnijetih zahtjeva. „Najviše se potražuje zemlja, zato što su Nijemci tradicionalo bili vezani za zemlju. Ali ima i industrijskih preduzeća kao što su Apatinska pivara, ciglane, brodogradilišta, kudeljare, ali i stambene zgrade i kuće u kojima su živjeli", priča Boris Mašić za DW.

Vraća se premalo i presporo

Od 4.671 hektara zemlje, međutim, vraćeno je nepunih 450 hektara. Uz to je vraćeno i oko šezdeset objekata, nešto građevinskog zemljišta i šuma. Premalo i presporo, kažu naši sagovornici iz Apatina. Oto Dombović je poslije pet godina uspio da dobije svega dvadeset jutara.

„Problema ima na svakom koraku", kaže Mašić. Obilje dokumentacije, ovjera papira koju sudovi naplaćuju, ali i kopanje po arhivi. „Primjera radi, potrebno je naći stare zemljišno-knjižne uloške, a većina njih je, ili uništena ili se nalazi po arhivima ili ko zna gdje i teško ih je pronaći. Te dokumente, koje je država uništila, službenici traže sada od vlasnika da ih oni nađu", žali se Mašić. S druge strane, poteškoće im stvaraju i katastri koji, kaže, namjerno opstruišu proces. „Stari katastarski brojevi su u poslijeratnom periodu promijenjeni i da bi znali koji je današnji broj, katastar mora da izda identifikaciju. To često nije moguće, jer je zemlja ušla u komasacionu masu, ali ni taj papir s tom jednom rečenicom ne izdaju po nekoliko godina."

Postupak dodatno usporava i proces rehabilitacije, koji je u slučaju Podunavskih Nijemaca zakonski uslov. „To znači da se pošalju zahtjevi u sve sudove, arhive, i ako ne pronađu nikakav dokaz da su počinili zločin, onda se oni rehabilituju. Međutim, čak i kad su zvanično rehabilitovani na sudu, slučajevi se ne rješavaju, a klijenti su počeli da umiru i djeca onda moraju da prikupljaju dokumentaciju ispočetka", priča Mašić.

On dovodi u pitanje želju države Srbije da uopšte vrati imovinu starim vlasnicima, ali i podršku Njemačke da u tom procesu pomogne. „Od njemačke države u tom postupku nema nikakvog pritiska i pomalo sam razočaran zbog toga što se Njemačka ne interesuje za sudbinu potraživanja vlasništva njenih građana ovdje, što sa druge zemlje nije slučaj. Amerika, Kanada, pa čak i Austrija čine mnogo više. Podunavski Nijemci doživjeli su veliku tragediju i nisu to zaslužili", kaže Mašić.

Klipove podmeću uzurpatori

Vraćanje imovine potomcima Podunavskih Švaba ne ide ni brže, ni sporije, nego kod svih ostalih građana, kažu u Agenciji za restituciju. „Mi imamo 76.000 zahtjeva koje obrađuje 80 ljudi, a ti procesi su veoma složeni, dokumentacija je stara 70 godina. Kod Nijemaca je dodatno otežano, jer više ne žive ovdje. Ali gdje god se steknu uslovi, mi to riješimo i prije zakonskog roka", odgovara direktor Agencije za restituciju Strahinja Sekulić. U prilog tome govori i činjenica da je baš u slučaju porodice Otoa Dombovića prvi put u regionu zemlja vraćena strancima, odnosno podunavskim Švabama koji nisu državljani Srbije.

Agencija i nije problem, slažu se naši sagovornici. Za njih kažu da rade sve što mogu u okviru zakona, ali prst upiru u institucije koje povlađuju privatnim veleposjednicima. Na to već godinama upozoravaju i iz Mreže za restituciju. „Restituciju koče isti uzurpatori koji su tokom devedesetih napravili monopole na nepopisanoj državnoj imovini. Ti se profiti mjere milijardama evra na godišnjem nivou, dok s druge strane, država gubi oko 200 miliona evra godišnje zbog neodgovornog gazdovanja poljoprivrednim zemljištem", priča za DW Mile Antić iz Mreže za restituciju.

On podsjeća na to da država i dalje nije popisala imovinu i tvrdi da zemlje ima daleko više nego što stari vlasnici potražuju, te da je restitucija jedini način da se ta zemlja identifikuje i vrati u ruke države. „Primjera radi, na Kopaoniku je jedna porodica potraživala manje od jednog hektara, ali je kroz taj postupak identifikovano skoro 700 hektara državnog zemljišta koje su htjeli da ukradu neki tajkuni. Dakle, država je dobila 700 puta više nego što je vratila", priča Antić.

U praksi su, međutim, odluke Agencije za restituciju praćene žalbama i upravnim sporovima, pa čak i tužbama države – Ministarstva poljoprivrede – protiv države, odnosno Agencije za restituciju, zbog odluka o vraćanju imovine starim vlasnicima. „Građani se po definiciji suočavaju sa žalbama u svakom pojedinačnom rešenju, a sad kada te žalbe bivaju odbijene ili čak potvrđene pred Upravnim sudom, sad se prešlo na drugi, primitivan ali efikasan način, a to je maksimalno prošireno tumačenje toga šta je objekat, pa dolazimo do toga da ako se na zemlji nalazi neko obično crijevo koje služi za navodnjavanje, traži se poništavanje i ponavljaju se postupci s obrazloženjem da se tu nalazi neki objekat", objašnjava Antić.

Težak državni dinar

Nevoljama, međutim, nije kraj ni kada se zemlja vrati vlasnicima. Oto Dombović i njegov brat oranice su dobili na papiru, ali prihod od arende i dalje ubira država. Iako je zemlja u katastru prepisana na Otovu pokojnu majku, država je i dalje daje na licitaciju i izdaje u zakup starim korisnicima. „Nama stigne rješenje da platimo porez, a pare od najma idu državi. Onda smo poslije dugih prepisivanja sa Ministarstvom poljoprivrede uspjeli da naplatimo taj najam sa zakašnjenjem od godinu, dvije, ali smo porez morali odmah da platimo. Sad se borimo za dio koji je vraćen da se ne dogodi isto, jer vratiti od države novac – to je jedan mukotrpan posao", kaže Dombović.

Tu će lekciju uskoro naučiti i oni koji umesto imovine dobiju obeštećenje, jer će, prema najavama, iznos obeštećenja biti manji nego što je vrijednost imovine, a isplaćivaće se u državnim obveznicama koje će dospijevati u roku od 12 godina. Vlada Srbije bi za početak trebalo da utvrdi koeficijente na osnovu kojih će se računati visina obeštećenja, imajući u vidu da je zakonom predviđeno da se iz budžeta za tu namenu izdvoji maksimalno dvije milijarde evra.

Udruženja se tome oštro protive i tvrde da država Srbija novca nema, ali ima zemlje i deset puta više nego što građani potražuju. U slučajevima gdje zemljište iz nekog razloga ne može da bude vraćeno, insistiraju na supstituciji. „Svako onaj ko zagovara obeštećenje je saveznik i zaštitnik uzurpatora. Novčano obeštećenje trebalo bi izbjeći zato što državi ne treba povećanje javnog duga, zato što ne smije da zaboravi i nijemo posmatra zloupotrebe zemlje, već da kroz restituciju što više imovine popiše i stavi pod svoju kontrolu" priča Antić.

Mašić takođe dodaje da država ne bi trebalo da se boji, već da u tome vidi svoju ekonomsku šansu. „Među potomcima podunavskih Nijemaca ima pravih investitora s kapitalom koji se ne bave manipulativnim radnjama, a koji su zainteresovani da ulažu u ovu zemlju, imamo ljude koji su veoma ekonomski jaki, koji mogu da investiraju u poljoprivredu i mislim da bi u svakom selu jedan takav investitor jako dobro došao u ovo vrijeme."

Čitajte nas i preko DW-aplikacije za Android