Potapanje brodova ne rješava problem

Čini se da je Europska unija odlučna u namjeri provođenja svog avanturističkog plana, vojne akcije protiv krijumčara izbjeglica u Libiji. Na zasjedanju NATO-a u turskoj Antalyi, povjerenica EU-a za vanjsku politiku Federica Mogherini objasnila je djelomice začuđenim šefovima diplomacije kako planira pucati topovima na krijumčare. Ukoliko Ujedinjeni narodi (UN) i libijske vlasti odobre taj plan, EU bi već u lipnju trebala početi formirati flotu koja bi potapala brodove krijumčara u libijskim teritorijalnim vodama ili bi ih locirali i uništavali već na libijskom tlu. Bivša talijanska ministrica vanjskih poslova, koja je sad odgovorna za vanjsku politiku Unije, našla se pod žestokim pritiskom Rima. Italija želi konačno nešto poduzeti protiv dolaska izbjegličkih brodica u tu zemlju.

Mogherini ovaj projekt realizira ciljano i, za europske standard, nevjerojatnom brzinom. Nakon velike izbjegličke katastrofe s više od 800 mrtvih u travnju, šefovi država i vlada EU-a dali su joj „nalog“ da ispita mogućnosti provođenja djelotvorne vojne akcije u Sredozemnom moru. Zapravo nije bila namjera da sve ide tako brzo i radikalno, barem to nije bila namjera njemačke vlade. Ona sad iza kulisa pokušava malo „zakočiti“ akciju. I za to ima dobre razloge.

Puno otvorenih pitanja

Brojna su pitanje otvorena. Tko bi trebao odlučiti što je krijumčarski brod, a što ne? Hoće li se doista uhvatiti glavne organizatore ili barem njihove pomoćnike? I kako će se organizirati njihovo pravno gonjenje? Zar ne postoji opasnost da stradaju i nedužni ljudi ukoliko trupe EU-a krijumčare napadnu čak i na libijskom tlu? Kako će se EU zaštiti od mogućih protunapada? Krijumčari koji zarađuju milijarde, kako se sumnja, ipak tijesno surađuju sa svim mogućim (teško) naoružanim paravojnim postrojbama. Nije to akcija kao protiv pirata na moru kod Somalije, gdje su brodovi misije “Atlanta” neusporedivo jači od svojih protivnika.

I najvažnije pitanje: može li oružana akcija doista riješiti izbjegličku dramu? Odgovor je jasan: NE. Ljudi koji više ne budu mogli bježati preko mora, na duži bi rok “zaglavili” u Libiji i to u bijednim uvjetima života. Nakon nekog vremena bi migrant i krijumčari potražili nove rute. Preko Turske? Tunisa? EU prije svega mora riješiti svoj unutarnji konflikt oko prihvata izbjeglica i migranata po kvotama.

Oko toga tek predstoje sukobi. Neke države apsurdnu vojnu akciju “vežu” s diskusijom oko kvota pod motom: Mi ćemo pristati na napade na krijumčare samo ako se izbjeglice pravednije podijeli. Brodolomci kao taoci političkog cjenkanja? To je čisti cinizam.

Borba protiv krijumčara

Naravno da je važno suprotstaviti se kriminalnim bandama krijumčara, to se mora. Ali njihov poslovni model neće se raspasti ako im se potopi brodove, već samo onda kada odlazak u Europu bude moguće i na legalan način. Tada neće biti potrebe za krijumčarskim uslugama. Osim toga je već često proklamirana suradnja sa zemljama podrijetla izbjeglica još uvijek samo mrtvo slovo na papiru. Uzroci bijega još nisu uklonjeni.

Velika Britanija, Mađarska, Slovačka i druge zemlje izričito odbijaju prihvat više migranata. Bit će teško postići nužno zaokret u politici prema izbjeglicama. Ako EU sada karte polaže na brodske topove, onda to ide u prilog tvrdolinijašima. Njima bi ionako najdraža bila potpuna „izolacija“ Europe po australskom modelu.

Čak i ako Ujedinjeni narodi, dakle i Rusija i Kina, u Vijeću sigurnosti podrže misiju EU-a, onda je još uvijek potrebno i „zeleno svjetlo“ libijskih vlasti. To bi mogla biti najteža prepreka za ratoborne planove Federice Mogherine. U toj kaotičnoj državi ne postoje vlada i strukture vlasti po zapadnom uzoru. Uzgred, Libija se barem djelomice našla u sadašnjem stanju i zbog vojne akcije (s dobrim namjerama) NATO-a u građanskom ratu. Nova vojna akcija EU-a neće doprinijeti stabilizaciji. Zbog posve neizvjesnih posljedica za izbjeglice i za zemlju Libiju, EU bi ju radije trebao zaboraviti.