Vrhunac djelovanja Haškog tribunala

DW: Koju presudu pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY) možemo očekivati u slučaju Radovan Karadžić?

Dr. Schomburg: O tome govoriti bi bila čista špekulacija. Nakon jednog tako dugog procesa prikupljanja dokaza se ne može točno kazati kakva će kazna biti. U svakom slučaju je to povijesni završetak i vrhunac djelovanja Tribunala za bivšu Jugoslaviju.

Glavni tužitelj Tribunala Serge Brammertz je upravo to nedavno izjavio za francuske medije, naime, da je to povijesna presuda. Koliko je ona doista povijesna?

Ovo je prvi put da je pravosuđe sustavno obradilo nekoliko oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji. Zamislite da je Karadžić odmah na početku, na primjer 1995. uhićen i doveden pred sud. Ne bi bilo svih onih brojnih dokaznih materijala koji su izneseni u manjim sudskim procesima i koji su jednim dijelom stajali na raspolaganju sada ovdje u ovom "velikom završnom procesu" - kako bih ga rado nazvao. Na taj način je to sustavno slično procesima u Njemačkoj, kad se radilo o tome da se rasvijetli odgovornost za ljude koje su vojnici ubili na Berlinskom zidu. Započeto je sa strijelcima (op.red.: sudskim procesima onima koji su pucali na ljude) , a završeno sa Politbiroom.

Koliko važni su proces i presuda u slučaju Karadžić za suočavanje s ratom u Bosni i Hercegovini?

Presuda Karadžiću takoreći sažima čitav posao koji je napravljen u pojedinim procesima u proteklih 20 godina. Utvrđeno je da su postojali takozvani Plan A i Plan B, odnosno što da se radi s područjima u kojima su muslimani većina, a što s onima u kojima su manjina. Za te "planove" je u većini presuda odgovornost prebacivana Karadžiću, bez da se u pojedinim slučajevima to moglo dokazati i dati mu priliku da se obrani. Ova presuda je, dakle, vrhunac toga je li sud mogao utvrditi snosi li Karadžić odgovornost za taj masterplan. Pitanje koje se tu postavlja je: Je li Karadžić taj koji je taj masterplan izradio sam ili zajedno s drugima?

Proces je trajao više od šest godina. Zašto je trajao toliko dugo?

Zato što je jako puno materijala stajalo na raspolaganju. Tužiteljstvo se poslužilo svim onim, što je izneseno u brojnim drugim procesima i to onda iskoristilo kao dokazni materijal protiv Karadžića. Ali ni obrana se nije libila da ispita i već osuđene osobe, čime su praktično ti procesi u kraćoj verziji ponovno iznošeni pred sud. To je jedna strana kojom se dužina procesa može obrazložiti. S druge strane se nažalost mora reći da je jedan od razloga sam sustav. Od početka je izabran pogrešan, anglo-američki sustav. Ne samo da pogođeni, prije svega žrtve i obitelji žrtava, gotovo da nisu uopće razumjeli što se to u okviru tog pravnog sustava događa u Den Haagu, on je i nepotrebno produžio proces.

U Bosni i Hercegovini je često kritizirano upravo to da proces traje predugo. Obitelji žrtava su opravdano strahovale da bi Karadžić još prije izricanja presude mogao umrijeti, kao što se to dogodilo u slučaju Slobodana Miloševića. Da li bi proces Radovanu Karadžiću možda mogao biti neka vrsta lekcije za Međunarodni kazneni sud da se takve slučajeve ubuduće brže procesuira?

Nadam se da će to biti lekcija. Nadam se tomu upravo zbog toga što, barem ja, s jednom određenom dozom frustracije promatram da, nakon što je Tribunal za bivšu Jugoslaviju - inače, kao i onaj za Ruandu - s moje točke gledišta obavio veoma uspješan posao, međunarodna zajednica očito strahuje da bi jedno neovisno kazneno pravosuđe moglo postati previše efikasno. Svi mi bismo zasigurno željeli da, na primjer, aktualna kaznena djela koja razne strane čine u Siriji, razjasne uz pomoć jednog suda. Ali, posebice Vijeće sigurnosti UN-a to, barem zasad, ne želi.

Možemo li dakle zaključiti da je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u slučaju Karadžić, a i u svim drugim slučajevima ratnih zločina na području bivše Jugoslavije, u biti odradio dobro svoj posao?

Pod okolnostima pod kojima je djelovao, ja bih rekao da jeste. Ipak su svi akteri bačeni u vodu i u ljudskoj povijesti - ukoliko izuzmemo Nürnberške procese - još nije postojao sličan sud kao ovaj za bivšu Jugoslaviju. Međutim, s druge strane je on pokazao i da su velike države, oprezno govoreći, uveliko zabrinute oko toga da bi neovisni suci mogli previše istraživati i pritom istrage proširiti i na odgovorne koji dolaze iz drugih zemalja, koje nisu na području bivše Jugoslavije. Ali, kad je riječ o optuženima koji su stajali na spisku traženih osoba kad sam ja bio na funkciji suca u Haškom tribunalu - riječ je o 163 osobe - sve te osobe su procesuirane.

Može li se očekivati žalba od strane Karadžića nakon prvostupanjske presude?

Žalba se može sa sigurnošću očekivati. Vjerojatno s obje strane, dakle od strane tužiteljstva i od strane gospodina Karadžića. No, jednu stvar bih ovdje rado htio napomenuti. U medijima u bivšoj Jugoslaviji se uoči izricanja presude moglo pročitati da se očekuje razočaranje ako suci, citiram, ne budu imali hrabrosti da kažu da je počinjen genocid počevši od 1992. godine. Međutim, jedan sud nema zadatak u bilo kojem smislu biti hrabar, već u miru i nepristrano mora vrednovati sve činjenice koje su skupljene i iznesene i donijeti presudu. Radi li se manje-više o protjerivanju pomoću svih sredstava ili je namjera bila jedan dio stanovništva izbrisati s lica Zemlje? Tu se, pravno gledano, mora dokazati da je počinitelj imao namjeru počiniti genocid. Ono što je za mene odlučujuće je cjelokupna slika kaznenog djela i da prema tome uslijedi primjereno visoka kazna.

Što će se dogoditi s haškim Tribunalom nakon konačne presude u slučaju Karadžić, prije svega zbog činjenice da je usred tog procesa odlučeno zatvaranje tog suda koji je zamijenjen takozvanim "rezidualnim mehanizmom", kako Tribunal trenutačno službeno i djeluje?

Velike sile, a time mislim na pet članica UN-a u Vijeću sigurnosti koje imaju pravo veta, očito nisu imale više interesa, iz kojeg god razloga, da Tribunal za bivšu Jugoslaviju i Kazneni sud za Ruandu dalje djeluju. Rusima se dijelom zasigurno nije svidjelo koliko daleko su otišle istrage protiv Srba. Ili koliko daleko su istrage išle protiv Francuza u Tribunalu za Ruandu. Učinjeno je ono što se sa pravnog gledišta nikad ne bi smjelo učiniti, naime ukinuti jedan sud prije nego je odradio svoj posao. Za mene je to bilo nedolično političko uplitanje, sudove prije završetka zadatka ukinuti i još dok traju procesi pobrinuti se za to da na to mjesto stupi jedan sud koji se drukčije naziva i s drukčijim sastavom. I to bi mogla biti jedna lekcija za ubuduće. Međunarodno kazneno pravosuđe se mora još teško boriti za svoju neovisnost.

Intervju vodila Marina Martinović.

Prof. dr. Wolfgang Schomburg je njemački stručnjak za međunarodno pravo. Bio je prvi njemački sudac na Međunarodnom kaznenom sudu za ratne zločine kojega su na tu funkciju imenovali Ujedinjeni narodi i koji je kao sudac počeo djelovati 2001. godine. Do 2008. godine je djelovao kao sudac u Tribunalu za bivšu Jugoslaviju i u Tribunalu za Ruandu.