Povratak europskih granica
15. april 2020
Najfascinantnija spoznaja vezana uz pandemiju koronavirusa je do koje je mjere lako ponovno podići granice. Možda stanje najbolje opisuje metafora iz virtualnog svijeta: jedna za drugom, europske države su podizale svoj "firewall" pomoću klika mišom. Jer turizam je mrtav, trgovina je prestala, burze dionicama gube trilijune a globalizacija je paralizirana.
Stotine tisuća migrantskih radnika se vratilo svojim kućama u Bugarsku, Srbiju ili Rumunjsku. No tamo su ih dočekali pomiješanih osjećaja. S jedne strane parola "vratite našu djecu kućama" je već desetljećima dežurna mantra. Svatko neka bude tamo gdje pripada! S druge strane posla za povratnike nema, pogotovo ne u ovo vrijeme krize a i nacionalnim blagajnama će bolno nedostajati doznake radnika iz inozemstva.
Ceremonija dobrodošlice u domovinu sadrži i žalosni ritual karantene koji prati osjećaj zatočenosti i nemogućnosti kretanja. Osjećaj koji je mnogima koji su odrasli iza Željezne zavjese dobro poznat.
Odljev mozgova i dalje traje
U međuvremenu je medicinsko osoblje izvezeno na Zapad kako bi pomoglo zemljama poput Austrije ili Velike Britanije. Neki to smatraju skandaloznim pogotovo sada u vrijeme koronavirusa dok drugi kažu kako istočna Europa ionako nije pogođena pandemijom do te mjere te kako je ovo trenutak za pokazivanje solidarnosti (i po mogućnosti neka medicinski radnici pošalju i koji euro kućama).
Nove granice između Istoka i Zapada su izrodile i medicinsku dimenziju. Prema jednoj teoriji, postoji mogućnost da cjepivo protiv tuberkuloze, koje je bilo obvezno u socijalističkim državama, sada štiti od koronavirusa. Upravo se rade istraživanja o razlikama između bivših njemačkih država, zapadne i istočne. S druge, malo ciničnije strane, bi se moglo reći da je nova zaraza cijena za bolje zdravstvene sustave na Zapadu koji su rezultirali duljim životnim vijekom građana. I u Italiji i u Španjolskoj se bilježi kako najduži životni vijek tako i najviša stopa smrtnosti koronavirusa.
Paradoksalni porast popularnosti
Populisti poput Trumpa, koji svoju politiku zasnivaju na antiglobalističkoj "podići-granice" ideologiji slave. Drugi, poput Orbana koriste korona krizu kako bi učvrstili svoju autoritativnu vlast. No začudo, svim političarima raste popularnost, bez obzira na to kontroliraju li krizu dobro ili ne: Merkel ali i Trump kao i Conti s jedne i Moon Jae-in s druge strane. Svi znamo da u vrijeme krize građani podržavaju vođe. Ova podrška će nestati zajedno s krizom.
No čini se da granice postoje i unutar samih država. Rasističke predrasude prema građanima azijskog porijekla na Zapadu se čine kao predigra za nešto što bi moglo uslijediti. U Bugarskoj su sve glasniji oni koji traže da se Rome zatvori u njihova geta gdje zaraza raste (što je netočno). Kao i uvijek rasistički diskurs je kombiniran sa pseudoznanstvenim argumentima. Ako se to u Bugarskoj s Romima zaista i dogodi, za očekivati je da će taj primjer slijediti i u ostalim balkanskim zemljama.
U potrazi za žrtvenim jarcima
Isto tako i bivši ministar unutarnjih poslova Italije Matteo Salvini okrivljuje useljenike iz Afrike iako je opće poznato da se pandemija širila preko turista i globalnih elita a ne preko siromašnih građana koji su prikovani za svoje domove. Naziv zaraze se tvrdoglavo koristi od "malog čovjeka" pa do Bijele kuće i implicira etničko porijeklo: "Kineski virus" je zasluga naših neprijatelja, onih koji jedu šišmiše i s našom kulturom nemaju ništa zajedničkog.
No najopasnije nevidljive granice su povučene između generacija. Bolest bolno suprotstavlja mlade i starije kao da su ovi potonji jedini ugroženi zarazom. Čuje se kako se svjetsko gospodarstvo ugrožava mjerama za spas onih koji su ionako osuđeni na skoru smrt. Ne bi li bilo bolje sve starije zatvoriti na odvojena mjesta kako bi ostatak stvorio "imunitet krda"?
Obnoviti međugeneracijski ugovor
Takve odluke se zasada čine moralno neostvarive. No one pozivaju na obnovu međugeneracijskog ugovora. Etička razmišljanja stoje pred izazovom brutalnih kvantitativnih podataka. Zdravstveni troškovi za građane iznad 65 godina starosti su tri puta viša nego za sve tri ostale dobne skupine. K tomu stariji predstavljaju opasnost po umirovljeničke sustave jer sve manje mlađih zamjenjuje one koji odlaze u mirovinu. Niski natalitet je i zasluga baby-boom generacije što je posebno vidljivo na istoku Europe.
Neki čak govore i o tempiranoj bombi u iznosu od 400 trilijuna dolara koliko će po nekim procjenama nedostajati diljem svijeta 2050. Ova bomba bi mogla uništiti gospodarstvo kakvo nam je danas poznato.
Klasni sukobi na vidiku
I tu sukobi ne prestaju. Mogli bismo postati svjedocima rastućeg klasnog sukoba između bogatih i siromašnih. Napetosti između industrijskih i zemalja u razvoju. Između demokratski i autoritarnih stranaka...
Granica je odjednom u Europi na pretek. Možemo li se nadati da će nestati preko noći isto onako kao što su se i pojavile?