U sigurnoj zemlji porijekla

„Ne ljuti se, nemam ti šta reći. Novinari stalno dolaze, pitaju, a šta mi od toga imamo? Šta da ti kažem?“ kratko je za Deutsche Welle komentirao Nedim Mahalbašić (32) iz Janje, ušavši brzo u porodičnu kuću. On, supruga Zuhra (32) i njihovo četvoro djece, od marta do kraja oktobra ove godine, boravili su u Njemačkoj. Tražili su azil, a nakon odbijenice, nisu čekali deportaciju i zabranu ulaska u zemlje EU. Dobrovoljno su se vratili u Gornju mahalu na periferiji Janje. Kažu da će ponovo pokušati tražiti azil negdje u Evropskoj uniji.

4.000 odbijenica za državljane BiH

Na osnovu novog Zakona o azilu, koji je u Njemačkoj na snagu stupio prvog novembra ove godine, Srbija, BiH, Makedonija, Albanija, Crna Gora i Kosovo definisane su kao sigurne zemlje porijekla. Zahtjevi državljana tih zemalja odbijat će se kao „očito neosnovani“. Tražioci azila će se tretirati kao „ekonomski migranti“ ili „lažni azilanti“ i moći će da budu deportovani iz Njemačke po ubrzanom postupku. Bosna i Hercegovina od Njemačke je ovih dana dobila zahtjev za hitni povrat 4.000 bosanskohercegovačkih državljana.

Ne čekajući deportaciju, nekoliko porodica iz Janje vratilo se u oktobru u domovinu i rodno mjesto. Međutim, ovdje nemaju od čega živjeti niti imaju bilo kakvu socijalnu sigurnost za svoju djecu. Šta će biti sa ostalima koji su iz ovog povratničkog mjesta na sjeveroistoku BiH proteklih godina otišli u neku od zemalja EU, tek će se vidjeti. Naime, predviđa se da će Njemačka na Balkan vratiti 75.000 „lažnih azilanata“, a oni koji budu deportovani dobit će zabranu ulaska u EU.

Nemaju od čega živjeti

Zuhra i Nedim i njihova djeca Arnesa (11), Adelisa (9), Hasan (5) i Semira (3) ponovo su sa Nedimovim roditeljima Ahmom i Remzijom. Nevjerovatno je da na decembarskih dva iznad nule, makar i na kratko izvan kuće, djeca hodaju bosa i lagano odjevena. U skromnoj porodičnoj kući, koja je nakon prošlogodišnjih poplava djelimično sanirana programom Evropske unije, nema previše razloga za nadu u bolju budućnost. U porodici niko nije zaposlen, a jedini prihodi su skromni dječiji dodatak i poneka nadnica.

„Imam 63 godine, a sa 20 godina priznatog radnog staža moram čekati starosnu penziju. Ko zna da li ću je i dobiti?“ kaže rezignirano djed Ahmo, koji je godine radnog staža stekao prije rata u bijeljinskom Građevinskom preduzeću „Rad“. Nakon godina provedenih u izbjeglištvu, rovovima i u mukotrpnom procesu povratka izgubio je zdravlje i odavno ne može raditi kao nekad. „Uzmem pod zakup neki dulum zemlje, da šta posijem, iako nemam traktor. Kad sve platim i kada nešto i prodam, malo ostane za život. Gledam unučad, sve bih dao za njih, a ne mogu, nemam,“ kaže Ahmo.

Ima li posla za mlade ljude?

Nismo mogli upitati Nedima Mahalbašića da li on u Janji može pronaći neki siguran posao. Ostao je uporan u odbijanju da razgovora. Sudeći po mladim porodicama koje iz ovog kraja svake godine odlaze u inozemstvo, čini se da male nadnice, skromne dnevnice i neredovne plate nisu dovoljne za siguran, miran život. Zato se mnogi odlučuju da budućnost potraže negdje vani. Na osnovu negativnog priraštaja i migracija, Republika Srpska izgubi godišnje oko 40.000 stanovnika.

Zuhra Mahalbašić ne vjeruje više da u Janji mogu školovati i odgajati svoju djecu, da im mogu obezbijediti bolji život u budućnosti. Zabrinuta je, razočarana i umorna od svakodnevne brige i neizvjesnosti. „Opet ćemo ići negdje. Kako drugačije da obezbijedimo ono što treba našoj djeci? Bilo gdje da odemo imamo barem šta jesti. Ovdje nema nikakve sigurnosti, nema posla i ko zna kada će biti bolje,“ kaže kroz sjetni osmjeh. Decembar je hladan, nebo sivo, a plave se samo oči Zuhrine i Nedimove djece.