Pretjerana reakcija Francuske

Islamistički napadi na nevine ljude u Parizu su u svakom smislu bili poražavajući. Francuska je u petak preživjela najstrašnije napade od kraja Drugog svjetskog rata. Izvođač se zna: teroristička milicija 'Islamska država' sa Bliskog istoka i njeni pomagači u Francuskoj i drugim zapadnim zemljama.

Ali, da li je Francuska zaista u ratu, kako je to kazao predsjednik Oland (Hollande)? Nakon trenutaka tuge i suzdržanosti Oland je, kako bi pokazao svoju odlučnost, naložio bombardovanje ciljeva 'Islamske države' u Siriji.

On doduše do sada nije tražio vojnu pomoć zemalja partnera u NATO-u. Međutim, ministar odbrane Ldrijan (Le Drian) se prvi put u istoriji Evropske unije pozvao na član 42.7. sporazuma EU i zbog "oružanog napada na terirtoriji Francuske" je od svih zemalja članica zatražio "svu pomoć i podršku koliko je u njihovoj moći" - piše doslovno u zahtjevu. Ni španska vlada nakon atentata u Madridu 2004. kada je ubijeno skoro 200 ljudi, a ni britanska nakon napada u Londonu 2005. se nisu odlučile na takav korak.

Član 42.7. na nivou EU odgovara Članu 5 NATO-a, kojim se u slučaju napada na jednu članicu Saveza, sve države članice obavezuju da joj pomognu, tako da je potezanje Člana 42.7. najviše što Evropska unija može da uradi. No, ne samo da je pretjerano već je neprikladno i kontraproduktivno. Jer, time Francsuka čini ono što želi 'Islamska država' - sveobuhvatni sukob civilizacija. A islamisti sada mogu još lakše da mlade iz osjetljivih grupa vrbuju za džihad.

Hladnokrvnost je istinska snaga

Upitno je da li se IS u Siriji može pobijediti, ali nije isključeno. No, da se "rat" protiv militantnih islamista u liberalnoj i demokratskoj Evropi ne može dobiti, to je u svakom slučaju sigurno. Tome se može pridodati to da će ratna retorika samo pojačati tendencije da se u svakom muslimanu vidi potencijalni atentator.

Veliki problem za evropske partnere je to što praktično ne mogu da odbiju francusku molbu. Jer, to ne bi bilo solidarno. Tako su, kao što se i očekivalo, svi odgovorili potvrdno. Francuska vlada ih je tako pridobila za svoju upitnu politiku.

Istina da podrška Francuskoj može izgledati različito. I nije nužno da bude vojna. Ali, Ldrijan je već kazao da misli na pomoć u vojnim akcijama u Siriji, Iraku i Africi. Tako da će rasti pritisak na druge uzdržane zemlje poput Njemačke.

Razlog ove pretjerane reakcije Olandove vlade ne leži u strahu od islamizma već u strahu od desničarske partije Nacionalni front pred regionalne izbore u Francuskoj. Jedan neomiljeni predsjednik koji je važio za slabića sada se pokazuje kao snažan čovjek koji desničarima ne želi da da više od onog koliko sada imaju.

Ali, ta računica je pogrešna. Jedan jak predsjednik morao bi svom narodu kazati da Francuska nikome neće dozvoliti da joj odzume pravo na slobodu i pravo na njen način života. Umjesto da govori o ratu on bi morao da zrači stoičkim mirom. Što zapravo mnogi Francuzi baš sada demonstriraju. Oni pokušavaju da uprkos strahu, i zajedno sa muslimanima žive svakodnevicu, normalno koliko se može. To je prava poruka!