Propagandna bitka za Ukrajinu

"U ratu prvo strada istina", tvrdio je grčki pjesnik Eshil još prije 2500 godina. I u konfliktu u Ukrajini, u kojem sve strane tvrde da žele spriječiti rat, već dugo bijesni bitka za interpretaciju zbivanja. Čak i za školovane promatrače nije uvijek lako, razlikovati propagandu i činjenice.

Tako je proteklih dana i sedmica neprestano dolazilo do proturječnih izvještaja o djelovanju ruskih vojnika i članova tajnih službi na istoku Ukrajine. Ukrajinska vlada je prije nekoliko dana prezentirala OSCE-u fotografije koje bi trebale biti dokaz za to da su neki od naoružanih boraca u regionu zaista pripadnici ruske vojske ili oficiri ruskih tajnih službi. Fotografije između ostalog zaista pokazuju muškarca sa dugom bradom koji je navodno već viđen 2008. godine na fotografijama u Gruziji gdje je bio kao pripadnik ruskih paravojnih snaga. Ukrajinska vlada je objavila fotografiju na Twitteru i u drugim medijima.

Glasnogovornica američkog Ministarstva vanjskih poslova Jen Psaki nazvala je fotografije "dodatnim indicijama o povezanosti između Rusije i naoružanih milicija na istoku Ukrajine". Tako ove fotografije podržavaju poziciju koju sedmicama zastupaju Washington i Kijev a ona glasi: borci koji se nalaze na terenu djelomice su pripadnici jedinica ruske vojske. Dakle shodno tome stajalištu Putin nastavlja istu igru koju je vodio već u slučaju Krima. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov ove navode je ponovo demantirao rekavši da njegova vlada nije poslala vojnike u Ukrajinu.

Pronađeni dokazi

Jedan novinar koji radi za magazin Time, inače proruskog magazina sa istoka Ukrajine, pronašao je nešto kasnije bradatog borca, Aleksandra Mošajeva, u istočnoukrajinskom gradu Slovjansku. Tamo je Mošajev bio spreman dati i intervju pri čemu se nasmijao navodima da je on agent ruske tajne službe. On je u tom intervjuu rekao da je on doduše Rus, ali da još nikada nije bio u Gruziji. Također je rekao kako je njegov angažman u Ukrajini bio kombinacija volje za avanturom i nacionalizma. Tako je reporteru čak prezentirao i svoj vlastiti pasoš.

Kada izvori - bilo da je riječ o vladinim, ekspertskim ili informacijama koje dolaze od očevidaca sa terena - nisu tako pouzdani, onda je neophodno da mediji kritički istražuju. No usred naoružanih konflikata je to ekstremno teško. "Najveći izazov za medije i njihove korisnike je unijeti svjetlost u propagandnu maglu", rezimira Hanno Gundert, rukovoditelj portala n-ost - mreže koja se angažira za neovisno izvještavanje u istočnoj Europi. Za stanovništvo Rusije je to u međuvremenu naravno skoro nemoguće, kaže Gundert.

Daleko od profesionalnog novinarstva

Jer brojne televizije tamo ciljano svojim izvještavanjem stvaraju raspoloženje za jednu ili za drugu stranu - primjerice izborom riječi koje se koriste. I dok zapadni i ukrajinski mediji često koriste termin "prelazna vlada" u Kijevu, mediji bliski Kremlju, poput "Russia Today" najčešće govore o "vladi pučista". Onaj koga na jednoj strani nazivaju "samozvani gradonačelnik", na drugoj je "gradonačelnik naroda". Ove nijanse pri korištenju različitih izraza stvaraju i određeno raspoloženje - baš kao i izbor tema i eksperata. U Ukrajini je raznovrsnost medijskog tržišta veća, nego u Rusiji, kaže Gundert.

Stanovništvo, koje govori ruskim jezikom, se najčešće informira iz ruskih medija. A oni su - uz rijetke iznimke - potpuno na liniji Kremlja. "Ruska televizija već dugo više nije nositelj profesionalnog novinarstva. Ona je postala prava propagandna mašinerija. Sada je to sve dobilo zastrašujuće razmjere", objašnjava Tatjana Felgengauer, zamjenica glavnog urednika televizije "Echo Moskau", koja je kritična prema ruskoj vladi. Prema njenim riječiam Kremlj pokušava preko televizije etablirati određene poglede: "U Kijevu su fašisti, na istoku Ukrajine naši prijatelji".

U Rusiji, na Krimu i u dijelovima istočne Ukrajine, se čini da je Moskva sa tom strategijom imala veliki uspjeh. Hanno Gundert se stoga ne čudi zbog toga koliko podrške Putin uživa među Rusima: "Važno je sebi razjasniti, koliko je tamo teško, oduprijeti se tim medijima".

Autori: Marcus Luetticke / Zorica Ilić