Psihičko opterećenje izbjegličke djece

"Bilo me je veoma strah na brodu. Držala sam mog malog brata u naručju i kada smo pali u vodu. Držala sam ga u rukama i plakala. Molila sam Boga da dođem u raj. Mislila sam da ću umrijeti. Smrt je bila toliko blizu", kaže Farah, kojoj je deset godina. Ona je skupa sa svojom porodicom pobjegla iz Sirije.

"Morali smo pet mjeseci ostati u Bugarskoj u jednom izbjegličkom kampu, gdje je bilo strašno. Tamo su nas čuvari tukli", kaže Namir. Njemu je 12 godina. Njegova kršćanska obitelj živjela je prije bijega u sirijskom Damasku i odatle je protjerana. Neki članovi porodice su čak bili prisiljeni preći na islam. "Na putu za Njemačku smo išli kroz tamnu šumu. Tamo sam izgubio moje cipele i moje noge su krvarile. Moj otac je morao nositi moju sestru. Bio sam i gladan i žedan."

Borba za preživljavanje i smrtni strah

"Moj mali brat je tokom bijega bio odvojen od nas. Tri dana ga nismo našli. Plakali smo i plakali", kaže Waldi. "Nidal je traumatiziran. On nikada o tome ne priča. Kada smo ga konačno pronašli nakon tri dana on je u isto vrijeme plakao i smijao se - bilo ga je nemoguće opisati. Da se to dogodilo meni bilo bi ok, ali Nidal je samo dijete", kaže njegov 17-godišnji brat.

Tokom bijega je Waldi odrastao. Zajedno sa svojom majkom i dva brata je pobjego iz Sirije. Njegov otac je morao ostati u zemlji. "Moja majka je ponekad gubila svijest. Svi smo imali noćne more. Vidjeli smo kako borci ubijaju dva čovjeka, kada smo jednu noć proveli na podu jedne škole. Nikada to neću zaboraviti. Moja braća su to također vidjela. Ponekad se činilo da Nidal pokušava povrijediti samog sebe. Walidov najsretniji dan bio bi kada ponovo bude mogao vidjeti svog oca.

Trećina svih izbjeglica su djeca

Ono što su doživjeli Farah, Namir i Walid je dirljivo. To su iskustva od kojih roditelji žele sačuvati svoju djecu. Ipak očaj ovih roditelja je veliki. Svi oni imaju želju da svojoj djeci omoguće sigurnu budućnost. Prema navodima njemačke Vlade trećina svih izbjeglica, koje dolaze u Njemačku, su djeca i mladi. Organizacije za zaštitu djece poput "Save the Children" strahuju da su brojni morali doživjeti strašna i traumatizirajuća iskustva, ali da samo rijetki o tome pričaju.

"Ono što smo čuli je strašna patnja", kaže psiholog Andreas Mattenschlager. Kao šef ulmskog Projekta za psihološko savjetovanje porodica on i njegov time nude psihoterapeutsku podršku traumatiziranoj izbjegličkoj djeci i maloljetnim izbjeglicama koje dolaze bez pratnje. Izbjeglička djeca su u prvom redu djeca i kao sva djeca žele imati osjećaj sigurnosti. Bijegom su oni i njihovi roditelji doduše uspjeli izbjeći patnju i nasilje, ali njihove životne situacije su ipak katastrofalne, kaže Mattenschlager.

Gubitak sigurnosti

"Mala djeca doživljavaju taj osjećaj sigurnosti ne na određenom mjestu, već u odnosu na svoje roditelje", objašnjava porodični terapeut. "Djeca su doživjela jake roditelje u domovini. Kada su njihovi roditelji morali krenuti u bijeg ili ostati u zemlji, djeca su izgubila sigurnost." Ovaj terapeut je tokom svog rada primijetio i to da djeca pate i zbog prevelikog pritiska očekivanja njihovih roditelja. "Oni su napustili sve kako bi svojoj djeci omogućili bolju budućnost", kaže Mattenschlager. "Djeca moraju funkcionirati u Njemačkoj i ne žele razočarati svoje roditelje."

Iskustva rata, zatočeništva i mučenja u njihovoj domovini, kao i višemjesečnog bježanja prema Europi predstavljaju veliki opterećenje za djecu. I situacija u izbjegličkim domovima, diskriminacija i izolacija pojačavaju psihološki pritisak. "U privremenom smještaju sa 1.500 ljudi na uskom prostoru, porodice provode dane i mjesece. To je veliko opterećenje", kaže Volker Mall, šef Katedre za socijalnu pedijatriju i direktor Dječijeg centra u Muenchenu.

Brojni dječaci i djevojčice pate zbog posttraumatskog stresnog sindroma i problema prilagođavanja. Kako bi ova djeca mogla biti bolje integrirala u obdaništa i škole mora brzo i nekomplicirano biti ponuđena psihoterapeutska pomoć, smatra Mali. "Naše strukture su dobre. Imamo ustanove koje poznaju taj problem. Ali neke procedure izdavanja azila se protežu godinama", upozorava Mali. Tek sa dobijanjem dozvole o boravku u Njemačkoj, nadležne medicinske institucije plaćaju psihoterapiju.

Andreas Mattenschlager i njegov tim mogli bi napraviti jedan odlučujući korak. Jednom sedmično jedna terapeutkinja u jednom izbjegličkom smještaju u Ulmu nudi besplatno savjetovanje. Troškove snosi crkva. Ipak u kratkom vremenu izgraditi povjerenje je veliki izazov, smatra Andreas Mattenschlager. "Djeca i maloljetnici koji dolaze bez pratnje imaju iza sebe brojne pokidane veze. Izgubili su svoje roditelje ili su tokom bijega imali kontakt sa osobama koji je također prekinut. Za njih je u prvom redu važan jedan pouzdan partner za razgovor." Ipak porodice su na početku skeptične, jer je prevelik njihov strah da bi sadržaj razgovora mogao doći do Ureda za strance, kaže Mattenschlager o svojim prvim iskustvima. Tek kada se uspostavi povjerenje, traumatizirana djeca u jednom zaštićenom prostoru mogu govoriti o neizrecivom.