Pusti dijalog - sad ja vladam

Konstruktivan dijalog nije, doduše, nikada bio nešto čime se mogla pohvaliti srpska politička scena tokom višestranačja. Na to skreće pažnju i novinar BIRN-a Slobodan Georgiev, koji kaže da su sadašnje vlasti naslijedile jedno medijsko okruženje koje je bilo izloženo velikom pritisku od strane vlasti. „Ali, sve to je neuporedivo sa onim što imamo danas, jer u posljednje četiri godine vlasti Borisa Tadića niste imali ni djelić svega onoga što na razne načine prezentuju vlast i Aleksandar Vučić. To je jedna stalna presija, gdje se količinom događaja anulira svaki drugi događaj. Sve više se čuje samo jedan glas, i ja mislim da su ljudi sada sve više počeli da vjeruju da drugog glasa zapravo i nema, što naravno nije tačno".

Duhovna djeca titoizma

Na istorijsko - društvenom kontekstu insistira i politički analitičar Dragomir Anđelković. Na više puta ponovljeno pitanje da li su sadašnje vlasti svojim insistiranjem na monologu zapravo ukinule dijalog u Srbiji, Anđelković se iznova vraćao na tvrdnju kako dijalog u Srbiji zapravo nikada nije ni postojao, i da se ponašanje aktuelnih vlasti nikako ne može posmatrati van tog konteksta:

„Sadašnje vlasti su odraz društva i društvene atmosfere, baš kao što je i opozicija odraz svega toga, smatra Anđelković. Niko tu nije ponaosob kriv, kriv je duh koji imamo u kontinuitetu sa titoizmom. Tako da sad pričamo o krivici sadašnje vlasti kao većoj u odnosu na krivicu prethodne vlasti, ili u odnosu na one koji su 6. oktobra 2000. tvrdili da Srbiji treba jedna serija hapšenja i progona, odnosno na one koji su prije 5. oktobra držali vlast i često se autoritarno ponašali, je smešno. Naprosto, imamo kontinuitet nedemokratske kulture i autoritarnog naslijeđa".

Neka poslije neko kaže kako je lako uspostaviti dijalog u Srbiji u situaciji kada se negira da problem uopšte postoji. Ili ipak postoji, ali za to niko nije kriv? O tome bi možda trebalo pokrenuti debatu. Na pokušaj da, recimo, zaboravimo na prošla vremena i prošle vlasti, i ocijenimo sadašnju situaciju, Anđelković odgovara:

„Mislim da je priča o tome da zaboravimo prošlost manipulacija. Nemoguće je te stvari posmatrati van konteksta. Ova vlast je naravno i sama odraz tog nedostatka demokratske kulture u srpskom društvu, a još u većoj mjeri su to oni koji su se stavili u službu tuđih geopolitičkih interesa i pričaju o zapadnim i evropskim vrijednostima, a sami su duhovna djeca titoizma".

Slučaj zaključen: u Srbiji nema dijaloga, oduvijek je tako bilo i zauvijek će tako biti. Vidljivo je da ne postoji čak ni pokušaj da se taj niz prekine. A proteklih nekoliko godina vladavine Srpske napredne stranke, naravno, obilježio je skoro potpuni nedostatak dijaloga. Za sociologa kulture Ratka Božovića dobra ilustracija svega toga je izjava Aleksandra Vučića kako će se povući ukoliko neko drugi pobijedi na predsjedničkim izborima: „To je jedna nenormalna situacija", kaže Božović za DW. Na taj način se jedna partokratska logika uspostavila kao nešto sa čime je on ušao u izbore. A kada tome dodate da imamo jednog čovjeka koji je sveznajući, gotovo božanstvo, i da od njega umjesto institucija i podijele vlasti sve zavisi, onda nije čudno što imamo ovo nepodnošljivo i apsurdno stanje u kojem je naravno nemoguće imati dijalog".

Naprednjaci se ne zaklinju u dijalog

Politički analitičar Branko Radun se slaže da je aktuelna vlast uvijek odgovorna za nedostatak dijaloga u društvu, ali takođe navodi da je to problem koji se prenosi iz generacije u generaciju, i da Srbija dugo nema kulturu dijaloga. „Možda se stoga u tom smislu i previše očekivalo od naprednjaka, ističe Radun. Ako neki koji su se toliko zaklinjali u dijalog nisu bili sposobni da ga demonstriraju, poput demokrata, zašto bi sad očekivali mnogo više od naprednjaka, koji se iskreni da budemo nisu previše ni zaklinjali u dijalog". Po njegovim riječima to svjedoči da je problem mnogo dublji, i da je povezan i sa mentalitetom. „To je nešto u stilu, kad ja dođem na vlast ja ću sad ovima da zapušim usta. Dok smo opozicija svi se pozivamo na dijalog, ali kad dođemo na vlast onda okrećemo ploču- pusti sad dijalog, sad ja vladam", kaže Radun.

Internet - loše mjesto za debatu?

Dobar dio javne debate se i u Srbiji odvija na Internetu. A tu neistomišljenike čeka paklena atmosfera. Svaki pa i najmanji pokušaj civilizovanog dijaloga se brzo preokrene u razmjenu ličnih uvreda. Slobodan Georgiev primjećuje da Internet i nije baš najbolji prostor za debatu: „To je otvoren prostor bez moderacije, i tu nema nekih pravila osim ličnih pravila etičnosti. Neki misle da je to pljuvaonica pa se tako i ponašaju. U tom smislu i ne vidim da se u tom prostoru može voditi debata koja bi dovela do stvari koje su od opšte koristi. Debata je najpotrebnija u institucijama, i u velikim medijima sa relevatnim sagovornicima". Ipak, premijer Aleksandar Vučić je pokušavajući da uljepša stanje medijskih sloboda naveo kako se većina građana Srbije informiše na Internetu, i tako pokušao da umanji važnost tradicionalnih medija. Slobodan Georgiev smatra da su to besmislice. „Vučić tačno zna šta će se pojaviti u velikim medijima, koji su pod njegovom kontrolom, i njemu je to na neki način i dosadno. A nervira ga što ne može da kontroliše Internet, i onda tu neku vrstu frustracije pokušava da pretvori u neku svoju prednost, tipa 'evo ljudi tamo saznaju sve informacije, dijele informacije, znaju ljudi sve šta se dešava'.

Optužbe vlasti da su svi koji misle drugačije nekakvi strani plaćenici Ratko Božović vidi kao izlizane stereotipe koji po svemu pripadaju pretpolitičkom društvu. „To bi sad trebalo da znači kako iza svih građana koji su izašli na ulice, jer nisu pristali da budu budale, neko stoji. To je formulacija koju je nemoguće prihvatiti". „To je tek ludilo koje forsira vlast, dodaje Slobodan Georgiev, i to je nešto što Aleksandar Vučić stalno ponavlja. Njemu to prosto odgovara, to mu donosi glasove, to motiviše njegovo biračko tijelo. On to radi svih ovih pet godina i ništa drugo. Drži svoje birače okupljene, mobilisane i spremne da kad god ih pozove na izbore oni izađu i zaokruže njegovo ime, i u tome je vrlo uspješan. A što zbog toga postoje posljedice po čitavo društvo mislim da ga specijalno i ne zanima".