Putinova opasna euroazijska ideja

Potpis predsjednika Rusije, Kazahstana i Bjelorusije - Vladimira Putina, Nursultana Nazarbajeva i Aleksandra Lukašenka - ovoga četvrtka (29.5.) u kazahstanskom glavnom gradu Astani na ugovor o stvaranju Euroazijske ekonomske unije, mnoge je podsjetio na Sovjetski Savez, koji se raspao prije skoro 25 godina. Ta misao je i poželjna u Kremlju. Jer, Rusi tu ideju trebaju promatrati u kontekstu ponovno jake Rusije. To je strategija koja u stanovništvu nailazi na odobravanje. S druge strane - što Kremlj također želi, na Zapadu nastaje strah od jednog novog Sovjetskog Saveza. Ali, pogrešno je Euroazijsku ekonomsku uniju smatrati jednim novim Sovjetskim Savezom.

Razlog za agresivnu politiku prema Ukrajini

Jer, taj euroazijski integracijski projekt, kojega je pokrenula Rusija, ne može se usporediti sa Sovjetskim Savezom. To je nastavak jednog od brojnih pokušaja Rusije od raspada Sovjetskog Saveza da bivše sovjetske republike gospodarski održi povezanima. Od 1. siječnja 2015. Rusija, Bjelorusija i Kazahstan žele početi s primjenom dogovora o međusobnom otvaranju tržišta za robe, usluge, kapital i radnu snagu.

Već je praksa postojeće carinske unije između te tri zemlje pokazala da suradnja sporo napreduje zbog (gospodarsko)-političkih sporova, ali i zbog korupcije i netransparentnosti u svakodnevici. Dosad su se samo Bjelorusija i Kazahstan uključili u taj projekt. Armenija i Kirgistan bi, doduše, uskoro mogli uslijediti, ali postoji jaka sumnja u to mogu li se ruski građani uvjeriti u pozitivnu stranu otvaranja radnog tržišta za siromašne srednjoazijske republike.

Bez Ukrajine je projekt jedne Euroazijske ekonomske unije na postsovjetskom prostoru ionako gospodarski promašaj. To je bio i jeste razlog za agresivnu politiku Rusije prema Ukrajini proteklih mjeseci. I na koncu se ne smije zaboraviti i da lojalnost Bjelorusije i Kazahstana prema tom euroazijskom integracijskom projektu ima svoje granice. Jer, glavni motiv Kazahstana za uključivanje u Euroazijsku ekonomsku uniju nije podvrgavanje Moskvi, već jačanje ruske protuteže sve većem kineskom utjecaju u Kazahstanu. Sličnu politiku - samo ovaj put između Rusije i Europske unije - slijedi i Bjelorusija.

Ne, novonastala Euroazijska gospodarska unija nije novi Sovjetski Savez. A ne predstavlja ni opasnost za "staru" Europsku uniju. Prije bi to unutarnje tržište, koje nastaje, moglo biti zaslužno za bolje gospodarske šanse za europska poduzeća. Također bi se u toj regiji - u slučaju da doista dođe do gospodarskog napretka - moglo poboljšati socioekonomsko stanje ljudi. Europljani stoga uopće bi mogli biti protiv toga da se Rusija, Kazahstan i Bjelorusija udruže u jednom unutarnjem tržištu.

"Euroazijanizam" je nova opasnost za Europu

Sasvim drugi sud se treba donijeti kad je u pitanju euroazijska ideologija, koja je od Putinovog povratka na predsjedničku funkciju snažno dobila na važnosti u Rusiji i koja se sada isprepliće s euroazijskim integracijskim projektom. Rogobatna jezična konstrukcija "euroazijanizam" i posebice njegovi ideološki pojedinačni sastavni dijelovi će - htjeli to ili ne - obilježiti političku diskusiju u Europi narednih desetljeća. Faktično je to već danas tako.

Jer sve jača desno populistička strujanja u Europi sa svojim antiliberalnim, homofobnim, antiameričkim i pogledima usmjerenima protiv stranaca odgovaraju u Rusiji propagiranoj euroazijskoj ideologiji. "Euroazijanizam" su 20-ih godina prošlog stoljeća razvili ruski emigranti na osnovu antiliberalnih, nacionalističkih i antisemitskih elemenata. Nakon raspada Sovjetskog Saveza su te misli ponovno ušle u ruski diskurs. Do prije nekoliko godina je ta ideja bila tek sporedna pojava političkih luđaka i teoretičara zavjere. Ali u Putinovim izjavama i njegovoj politici se od 2011./2012. sve jasnije primjećuju sličnosti s tom euroazijskom ideologijom. Stoga nije iznenađujuće u kolikoj mjeri Putin pozitivno govori o desno populističkim političarima i strankama, poput Front Nationala francuske političarke Marine Le Pen.

Euroazijanismus nije odvraćanje Rusije od Europe, kako se često pogrešno misli. To je koncept jedne druge, naime jedne antiliberalne i antiameričke Europe. To - a ne projekt jedne Euroazijske gospodarske unije - je stvarna opasnost za liberalnu i demokratsku Europu. Te dalekosežne posljedice većina građanki i građana Starog kontinenta još nije shvatila. Europi bi dobro došlo da se probudi iz euforije, koja još uvijek traje od okončanja Hladnog rata, i da se politički i vojno pripremi za nove totalitarne izazove 21. stoljeća.