Ramazan u gradu praznih džamija

Za biser Stare Hercegovine, Trebinje može se reći da je jedan od najljepših gradova BiH. Krase ga brojne prirodne ljepote, preko 80 spomenika kulture, te ugodna mediteranska klima. Ramazan je. Završetak posta obično se najavljuje topom i ezanom – pozivom na večernju molitvu. U Trebinju su za to dovoljna samo svjetla na minaretima obnovljenih džamija.

„Mi u nekom najboljem dijelu godine, kada najviše ljudi ima ovdje, imamo maksimalno do 50 ljudi u džamiji“, kaže za Deutsche Welle mladi trebinjski imam Sadmir Mustafić. Napominje da se radi o ukupno 50 ljudi koji se okupe u jednoj od 10 džamija na području trebinjske općine. Ostale džamije ostaju zaključane.

Većina Bošnjaka, koji su činili nekih 19 posto od ukupno nešto više od 31.000 stanovnika općine Trebinje, napustili su svoj grad tokom posljednjeg rata, a njihove dojučerašnje komšije spalile su i uništile sve džamije na teritoriji općine – ukupno 10. Imam Mustafić podsjeća da je srpsko stanovništvo u Trebinju 2001. godine spriječilo i početak obnove Osman-pašine džamije u centru grada, pa se na obnovu čekalo do 2005. godine.

 Grad praznih džamija

Sve su to razlozi, smatra on, koji ne šalju dobru poruku Bošnjacima da se vrate. „Suludo je pričati o povratku nakon 25 godina. Mnogo toga je prošlo, desile su se mnoge prekretnice nakon kojih povratka zaista nema, barem u ovakvoj sredini gdje se ja nalazim“, kaže Mustafić. Napominje da je jedan od razloga svakako i egzistencija, jer su ljudi koji su otišli bili na dosta dobrim položajima, imali pristojne poslove, a danas toga više nema.

„Danas imamo veoma mali procenat povratnika, to su većinom penzioneri, ljudi koji su se vratili nakon što su završili s poslom u zemljama koje su ih prihvatile“, kaže Mustafić. U šali kaže da su i najmlađi Bošnjaci u Trebinju bar 20 godina stariji od njega, a njegov jednogodišnji sin je prva bošnjačka beba rođena u gradu nakon rata. Mustafić inače nije Trebinjac, već je po završetku studija Islamskih nauka rodni Maglaj zamijenio Trebinjem.

Ipak, neki se vraćaju, neki obnavljaju svoju imovinu, svoje kuće. „Da toga nema, mi bismo ovdje davno stavili ključ u bravu“, kaže on. Medžlis Islamske zajednice u Trebinju, dodaje, jedina je bošnjačka institucija u gradu, pa Bošnjacima služi kao svojevrstan servis za sve. Najbitnije je, kaže Mustafić, „širiti pozitivne vijesti, da ljudi dobiju više povjerenja i počnu se vraćati“.

Na iftar kod imama

Na iftaru kod imama dvadesetak ljudi iz sedam osam porodica. Ramazan je, kako kaže imam, vrijeme kada u Trebinju „oživi Islam“. Ljudi, većinom stariji, su nepovjerljivi i nevoljko govore. Emira Begović, penzionerka, pojašnjava: „Ljudi se raziđu po dijaspori. Ovdje ostane mali broj ljudi, a ova prostorija je upravo mjesto za njihovo okupljanje“. No, ljeto je, a uskoro će i Bajram, pa će, kako kaže, doći i više Trebinjaca, Bošnjaka iz dijaspore. Kaže da je veseli i činjenica da mladi iz dijaspore kupuju stanove ili obnavljaju porodične kuće, što je znak da će se možda i vratiti.

Do tada, Bošnjaci iz Trebinja okupljat će se u Medžlisu. „Svaka domaćica nešto pripremi i donese, pa onda to dijelimo, iftarimo, a poslije iftara pređemo u džamiju klanjati akšam, a poslije i teraviju“, pojašnjava Emira. Ramazan je radost zbog dolazećeg Bajrama ali, kako kaže, nije kao prije. „Samo je druženje kao prije, ali nas je znatno manje“, zaključuje Emira.

Imam kaže da na iftar pozove i lokalnog paroha, s kojim dobro surađuje. Provokacija su rijetke, ali se na njih ne obazire. „Ne može meni niko zla nanijeti koliko ja mogu dobra ispričati. Dobro treba da nam se širi, svi smo mi siti negativnog i vijesti i politike i negativnih odnosa... treba nam nešto bolje, naročito nama mladima“, poručuje imam Mustafić.

Budućnosti ima

Takav stav, naglašava on, treba zauzeti zbog onih koji ostaju, kao i onih koji bi se vratili, došli u Trebinje, kao, na primjer, budući imam Haris Šerifović, student islamskih nauka iz Brčkog. Šerifović je prijatelj imama Mustafića i već drugu godinu ramazan provodi u Trebinju, kao njegova ispomoć.

„Prelijepo mi je ovdje. Malo je teško što se tiče društva, ali evo, najviše se družim sa imamom“, kaže Šerifović. Ne krije da bi „volio nakon studija možda za stalno doći u Trebinje“. „Prošle godine su dolazili i moji prijatelji iz Sarajeva i svidjelo im se. Može se ovdje. Što se tiče problema, nema ih, a grad je prelijep“, kaže budući imam i odlazi predvoditi akšam-namaz.

Haris i njegovi prijatelji, koji su prepoznali ljepotu Trebinja, kao i potomci onih koji su iz grada otišli u neka zla vremena, nada su za Bošnjake u tom gradu. Samo, kako poručuje imam Sadmir Mustafić, treba odagnati strahove. „Danas čitava država živi u tom nekom strahu od nečega i nekoga. To zaista ne volim, mlada sam osoba i ne želim rano sijede dlake da viđam na svojoj glavi“. Sadmir je i sam iskusio dijasporu. Živio je u Americi, ali mu nije trebalo mnogo da se ipak opredijeli za BiH i to za kraj u kojem treba stvarati nove početke, graditi povjerenje i bolju budućnost. On je vjeruje da je to moguće i poručuje da „budućnosti ima“.