Ratni zločinci sa malih ekrana

Nakon puštanja na slobodu, Šljivančanin je najprije dao intervju za televiziju B92, a zatim je u nedelju, 17. jula, dao intervju dnevnom listu „Politika“. U pauzi, nekako baš 11. jula na dan genocida nad Bošnjacima u Srebrenici, na televizi Happy, svojih sat vremena dobila je i ratna zločinka Biljana Plavšić, koja je, takođe, puštena nakon dvije trećine izdržane kazne odslužene jer je priznala krivicu za progon bosanskih Muslimana i Hrvata na političkim, rasnim i vjerskim osnovama.

Prema mišljenju saradnice sarajevskih Dana, novinarke Tamare Nikčević, nije problem što se ratni zločinci pojavljuju u medijima, nego način na koji se tretiraju, jer novinari takvim načinom rada pomažu u relativizaciji zločina.

„Moguće da u tome ima nekakvog ispravnog pristupa, u smislu da vi gledate iznutra šta su oni radili, ko su bili ili ko je 15 godina bio na čelu tih struktura. Ali, ja nisam pristalica toga, ne umijem na taj način da razgovaram, nisam ta vrsta slušaoca i mislim da na taj način u suštini kad stvari do kraja ogolimo, mi zapravo relativizujemo i prošlost i zločine koje su počinili ljudi od Šljivančanina do svih ostalih. Razgovori s njima su kao da su se vratili sa nekakvog odmora koji je trajao koliko je trajao i sad oni nama drže predavanje“, pojašnjava Nikčevićeva.

Naši i njihovi zločinci

Tako je u intervjuu sa Veselinom Šljivančaninom u „Politici“ izbjegnuto da se spomene da je oficir JNA osuđen, umjesto čega je upotrebljena riječ „optužen“. Prvo pitanje je, kada danas razmišlja o zločinima na Ovčari i 1991. godini, da li bi postupio isto kao prije dvije decenije itd. Novinar je sebi dao za pravo i da kazne za egzekutore koji su ubili oko 200 ljudi na Ovčari nazove „visokim“. Bivši oficir JNA Šljivančanin je ponovio da je za Ovčaru saznao iz medija, rekao da mu je teško da povjeruje da to neko može da uradi.

„Mi danas u raznim medijima slušamo te ljude koji su se vratili iz Haga i novinare koji samo klimaju glavom i misle da je ekskluziva dobiti ratnog zločinca a ne postaviti mu ni jedno jedino pitanje o odgovornosti ili doći apsolutno nespreman na taj intervju. Nadam se da je u pitanju to, a ne koncepcija da se sve relativizuje i da vi ljude, koji su osuđeni za najgore ratne zločine, vraćate u javnost kao da ništa nije bilo“, naglašava Nikčevićeva i dodaje da joj je žao zbog takvog tretmana, te da joj je jednako žao što i u nekim bivšim republikama SFRJ , zločinci koji su odslužili kaznu budu dočekani na isti način.“I tu zapravo dođete u paradoksalnu situaciju da žrtva kopira dželata. Onda se tu sve stvari potiru“.

Vlasnik Medijske dokumentacije Ebart, Vlastimir Ćurgus Kazimir smatra da je na prostoru bivše SFRJ tretman ljudi koji su optuženi ili osuđeni za ratne zločine, najblaže rečeno, zanimljiv.

„Naravno da postoje „naši“ i „njihovi“ zločinci i da su oni koji su sa naše strane uvijek imali poseban tretman, bilo da je riječ o najtežim zločinima, zločinima genocida, pa do zločina koji se izvode iz komandne odgovornosti. Taj aršin je jasan i u Hrvatskoj i u BiH, na Kosovu, svuda za „naše“ ljudi koji su optuženi za zločine prema drugima, postoji posebno razumijevanje pa i simpatija. Vi govorite o nekome ko je osuđen za nešto, a da uopšte ne pominjete žrtvu, sudbine ljudi, koji su direktno ili indirektno stradali zbog tih ljudi. Postalo je opšte mjesto da se izbjegava govoriti šta je povod da je neko bio u zatvoru, šta je povodom toga da je protiv nekog podignuta optužnica, živimo u vremenu gde je ta vrsta samozaborava postala dio političke korektnosti“, ističe Ćurgus Kazimir za Deutsche Welle.

Trivijalnosti umjesto činjenica

Tretman ratnih zločinaca u medijima nije mnogo drugačiji od tretmana osuđenih za privredni i druge vrste kriminala. „Pogledajmo koliko su osobe poput Cece prisutne na naslovnim stranama. I tu imate istu priču, nemate prave detalje zbog čega je ta osoba optužena, šta je uradila, ta krađa se vrlo rijetko pojavljuje. Glavna tema je kad će joj biti stavljena narukvica i gdje, da li će se udati i sl. Mediji su potpuno izgubili svaku moralnu orjentaciju i svaki razum Potrebno je da se prvo informiše javnost zbog čega je ta osoba osuđena, toga nema i bojim se da će te vrste odgovornosti medija biti sve manje“, napominje sagovornik Deutsche Wellea.

Podsjetimo, predsjednik Srbije Boris Tadić posjetio je stratište na Ovačri i izvinio se za žrtve, ne navodeći ni čije su, ni ko je za njih odgovoran. Na isti način mediji tretiraju taj zločin danas u Srbiji, što, prema riječima naših sagovornika, predstavlja šminkanje, a ne pravo riješavanje problema prošlosti.

„Može predsjednik republike da vodi visoku i dobru politiku i da se susreće sa Josipovićem i ljudima iz regiona, i da se u ime srpskog naroda izvini za zločine koje su naši sunarodnici učinili nekom drugom, ali to je vrh. Čini mi se da se to radi zbog spoljašnjeg faktora i pritisaka a ne zbog onoga unutra, unutra se na tom planu apsolutno ništa ne radi, Sada je važnije otkriti gdje je sahranjen Draža Mihailović nego šta se desilo sa desetinama hiljada ljudi koji su mučki masovno ubijeni“, zaključio je Ćurgus Kazimir.

O tome kako mediji u Srbiji prate suđenja i generalno izvještavaju o ratnim zločinima, možda je najbolje pojasnio sam Veselin Šljivančanin u intervjuu „Politici“, gdje je između ostalog rekao da bi volio da taj list , kao i sve druge novine, više pišu o presudama i onome što se čuje u sudnicama u Hagu, o ljudima kojima se tamo sudi, a ne da ga pitaju s kim je igrao tenis, šta je jeo, pio...

Autorka: Žarka Radoja

Odgovorni urednik: Mehmed Smajić