Ravnopravna raspodjela izbjeglica u EU

Odbijanje prijedloga je stiglo i prije nego ga je Komisija predložila. Niz zemalja je uhvatila panika kada su čule za prijedlog o tome da moraju prihvatiti više izbjeglica. Pri tome je dotadašnji tzv. „Dablinski sistem“ propao. On predviđa da izbjeglice podnose zahtjev za azil u zemlji EU na čije su tlo prvo kročili. Zbog svog geografskog položaja na Sredozemlju, preko kojeg uglavnom dolaze izbjeglice, to su prije svih Italija, Grčka i Malta. Teoretski to znači da se o skoro svim zahtjevima za azil brine samo mali broj zemalja članica EU na njenom jugu. One su se pravom protivile tome, dok mnoge zemlje na sjeveru EU ne vide razlog da se u postojećim pravilima bilo šta promijeni.

Zastrašivanje lošim tretmanom

Zbog sve većeg talasa izbjeglica su pojedine pogođene zemlje prešle na sasvim drugi sistem. Italija je izbjeglice svjesno slala na sjever EU, tamo gdje je većina ustvari i željela otići. Grčka i Bugarska su se svjesno potrudile da tražioci azila u prihvatnim centrima imaju loš tretman tako da su humanitarne organizacije savjetovale njihov odlazak na sjever. Tako su ove zemlje za svoje sramotno ponašanje praktično „nagrađene“. Ovdje je Komisija imala zadatak da se pobrine za poštovanje zajedničkih standarda koje su svi dogovorili. Velika Britanija i Irska se ponovo drže dalje od Šengenskog prostora i zbog La Manša imaju još jednu barijeru za zaštitu od izbjeglica.

Češka prihvatila 70 Sirijaca

Tako se došlo do toga da je svega deset zemalja članica EU prihvatilo tri četvrtine od ukupnog broja izbjeglica. Njemačka je primila najviše izbjeglica. Gledajući odnos broja stanovnika i broja pridošlih izbjeglica - najviše ih je primila Švedska. Zbog toga raste pritisak da se izbjeglice ravnomjerno rasporede po svim zemljama članicama EU. Ideja Evropske komisije da se izbjeglice rasporede po broju stanovnika, privrednom razvoju i broju nezaposlenih je razumna.

Međutim, od toga vjerovatno za sada nema ništa. Velika Britanija, Irska i Danska su kao i Poljska, Baltičke zemlje, Mađarska, Češka i Slovačka, izrazile svoju zabrinutost. Češki premijer Bohuslav Sobotka kaže: „Pojedine vlade najbolje znaju šta mogu pružiti u okviru zajedničke solidarnosti“. Također je istakao da je njegova zemlja prihvatila 70 izbjeglica iz Sirije. 70! Mađarski premijer Viktor Orban je rekao da je cijeli plan „ludorija“ i lakonski misli da njegova zemlja ne želi multikulturno društvo. Tačka. Za njega je to tako jednostavno.

Svi se žele ograditi

Interesantno je da su sve vlade jedinstvene u tome da EU treba raditi više protiv krijumčara ljudima i da se izbjeglice moraju spasiti od utapanja u Sredozemlju. U stvarnosti se više radi o ograđivanju od izbjeglica nego o životu ljudi. Britanska ministrica unutrašnjh poslova Theresa May je u najmanju ruku iskreno rekla da EU mora brodove, koji dolaze preko Sredozemlja, vratiti u sjevernu Afriku – australijsko rješenje koje je prema shvatanju australijskog premijera Tonya Abbota „spasilo“ mnoge ljude, prije svega one koji su namjeravali u Australiji tražiti azil. EU se ne može tako jednostavno ograditi kao Australija i jedna takva politika politički nije sprovodiva u djelo.

Broj izbjeglica će se povećavati. Naravno da EU ne može sve prihvatiti. Ona mora reagovati mješavinom represivnih, razvojnopolitičkih i humanitarnih mjera. Bilo kako bilo, problem raspodjele izbjeglica ostaje. Baš kao što ne bi smjelo biti da geografski položaj jedne zemlje odlučuje o tome koliko izbjeglica ona treba primiti, tako ne bi trebalo ni da evropska izbjeglička politika zavisi od pitanja velikodušnosti pojedinih zemalja.