Razglednica iz Srebrenice – Peter i „Kuća povjerenja“

Davno je Peter Lippman prvi put došao u naše krajeve. Ranih 80-ih, sa jednom folklornom grupom, posjetio je bivšu Jugoslaviju i ostao fasciniran. „Vibrantna i šarolika folklorna kultura tadašnje Jugoslavije, a posebno Bosne i Hercegovine, uvukli su mi se pod kožu i slobodno mogu reći da sam pao u sevdah koji me i dan-danas drži“, kaže Lippman. Naravno, on je svjetski putnik, ali kao borac za ljudska prava, posljednjih dvadesetak godina, uglavnom se koncentrisao na Palestinu i BiH. Primjećujem kako dobro govori naš jezik. „Nije baš obična stvar naučiti jedan jezik. Svaki jezik je čitava jedna kultura i ja još uvijek učim“, kaže gost iz Amerike. Dok sjedimo u sjenovitoj kafani u Srebrenici, odgovara na moje prvo pitanje: Šta se u Srebrenici promijenilo od vremena njegovog posljednjeg boravka ovdje, u jesen 2008. godine?

Ima života, ima budućnosti

„Ovdje imam prijatelje i dolazim u Srebrenicu još od 1999.godine. Dakle, prije nego što je počeo povratak. Dolazim da vidim šta ima novo i teško mi je to reći, ali tužno je. Neki povratnici su došli i popravili kuće, ali faktički žive u Sarajevu ili Tuzli. Dosta ima praznih, popravljenih kuća. Ekonomska situacija u Srebrenici je strašno loša, nema novih fabrika otkako sam bio ovdje posljednji put. To znači da nema zapošljavanja. Jedino što sam primijetio je nešto popravljenih fasada na zgradama“, kaže Lippman, ali dodaje da ima nekoliko jakih nevladinih organizacija koje rade dobre stvari. Među prvima pominje „Kuću povjerenja“ u Srebrenici.

Mislio da Srebrenica umire, ali ima života

Takođe, Lippman je odlično detektovao i problem nacionalne netrpeljivosti. „Mislim da je to više problem kod političara, nego kod običnih ljudi. Napetosti koje je bilo u početku, sada više nema. I ja sam mislio da Srebrenica polako umire, a onda sam razgovarao sa ljudima iz 'Kuće povjerenja' i oni su mi rekli da situacija nije sjajna, ali da ima života i da ima budućnosti za Srebrenicu.“ On vjeruje da ima pametnih mladih ljudi koji neće otići iz Srebrenice i da s njima treba raditi na dugoročnim projektima koji će donijeti boljitak i stvoriti uslove za normalan život.

Na sljedećoj strani: U Kući povjerenja

U „Kući povjerenja“

U lijepim i udobnim prostorijama „Kuće povjerenja“, dočekuju me Melika Malešević i Mladen Stjepanović. Melika je šefica ureda za Srebrenicu Fondacije AWO (Arbeiterwohlfahrt, projekat Heimatgarten Bremerhaven), donatora iz Njemačke. „Kako sam naziv kaže, naš zadatak je uspostava povjerenja među ljudima. Upravo 24. juna, biće tačno pet godina kako smo ovdje i cilj nam je bio da uradimo nešto za dobrobit ovih ljudi. Naš prvi projekat je bio pomoć mladim ljudima koji su zbog ratnih dejstava prekinuli redovno školovanje. Željeli smo da im pomognemo da dođu do bilo kakve diplome i da započnu vlastiti posao u javnom ili privatnom sektoru. Zahvaljujući susretljivosti njemačke Ambasade i njemačkog kontingenta EUFOR-a, uspjeli smo da 57 mladih pošaljemo u Rajlovac, da steknu osnovno obrazovanje, kako bi mogli dalje da privrjeđuju za život“, kaže Melika Malešević. „To nam je jedan od najdražih projekata, a poslije njega je došao onaj o pružanju ekonomske pomoći“, nadovezuje se Mladen Stjepanović. „Tada sam vidio koliko su ljudi različitih nacionalnosti spremni surađivati i živjeti zajedno i prije svega imati zajedničke poslovne ideje. Dakle, taj naš projekat 'Ekonomska pomoć', uvjerio me da su mladi ljudi ovdje spremni na suživot, bez bilo kakvih predrasuda. Žele da rade zajedno i tako doprinesu razvoju zajednice“, kaže Mladen.

„Preko 80 posto stanovništva Srebrenice živi van gradskog područja, neka sela su udaljena od grada i preko 50 kilometara, tako da smo mi stalno na terenu i snimamo njihove stvarne potrebe. Tako smo smatrali da u nekim dijelovima opštine treba da se otvori prodavnica, frizeraj ili pogon za proizvodnju košnica, jer je pčelarstvo u razvoju. Još uvijek ide projekat ekonomske pomoći za koju možemo biti zahvalni njemačkom Ministarstvu vanjskih poslova koje je prepoznalo šta su stvarne potrebe ovih ljudi“, kaže Melika Malešević.

Srebreničani se bore da prežive – kao i svi ostali u BiH

Srebrenica nema zelenu pijacu, iako prostor postoji. „Vrlo je loša infrastruktura. Veliki je problem dovesti tu robu iz sela oko Srebrenice i vratiti se nazad. Mnogi ljudi koji žive u gradu imaju bašte i sami proizvode sve ono što im je potrebno“, kaže moja sagovornica. „Ali, nemaju svi bašte. Ljudi ovdje žive i u stambenim zgradama“, kažem. „Tačno, to je problem za ljude koji žive u zgradama ili povremeno dolaze ovdje, ali ja se nadam da će se i to uskoro riješiti.“

Situacija u Srebrenici nije baš sjajna, ali moram priznati da mi se činila još gorom prije mog dolaska. Ipak, ljudi ovdje žive bez međunacionalnih tenzija i bore se da prežive kao i svugdje u BiH.

Ne zaborav, nego ponos

„Ovdje, osim teške ekonomske situacije, mediji snose veliku odgovornost. Možda bi ta slika danas i u ekonomskom pogledu bila bolja, da se o Srebrenici govorilo i u pozitivnom smislu, da su se fine stvari afirmisale na način na koji je trebalo. Da se o Srebrenici govorilo kao o mjestu koje ima sve turističke potencijale, možda bi se ponovo vratili oni koji su nekada dolazili zbog banjskog turizma. Mislim da ljudi koji žive ovdje, nisu zadovoljni izvještavanjem o Srebrenici. Što se tiče međunacionalnih odnosa, možda su oni ovdje bolji nego bilo gdje u BiH. Međutim, malo lijepog možete da čujete ili pročitate o Srebrenici. Pogotovo sad, idu izbori i mi se pomalo pribojavamo. Ovo što mi radimo, uspostava povjerenja, dugoročan je proces, ali dobrim dijelom ti odnosi se poremete u izbornoj godini“, kaže Melika i napominje da se u Srebrenici događaju i lijepe stvari, ali tih lijepih stvari nema na malim ekranima ili u štampi, kaže.

A Srebrenica zaslužuje te lijepe stvari, jer breme koje nosi, preteško je. „Ne pokušavamo reći ljudima da zaborave, nego da budu ponosni“, kaže na kraju Melika Malešević.

Autorka: Ljiljana Pirolić

Odg. urednica: Marina Martinović