Reforma njemačke industrije naoružanja

Na sastanku šefova njemačkih kompanija koje proizvode oružje u saveznom ministarstvu privrede sa domaćinom Zigmarom Gabrijelom, zagarantovana je ledena atmosfera. Iz ugla šefova tih kompanija, ministar privrede i kancelarkin zamjenik upropaštava poslove u inostranstvu vrijedne milijarde. Od kada je šef njemačkih socijaldemokrata preuzeo ministarsku funkciju, zahtjevi za isporukom oružja zemljama van Evropske unije i NATO odobravaju se samo u izuzetnim slučajevima. Gabrijel na to odgovora da samo poštuje zakonske propise.

Ministar privrede međutim ne želi da problemi sa industrijom oružja ostanu neriješeni, već zahtjeva da se „pođe novim putevima“. Gabrijel smatra da bi kompanije morale da „stanu na civilne noge“, tako što će promijeniti paletu svojih proizvoda i u tom slučaju im obećava pomoć.

Demilitarizacija ukida radna mjesta

Izjave njemačkog ministra privrede od sredine avgusta, stručnjaci nazivaju „konverzijom“. Sličnih rasprava već je bilo po završetku Hladnog rata. Svuda u svijetu armije su se razoružavale, pa tako i u Njemačkoj. Dok je Bundesver 1989. godine brojao 500.000 vojnika, narednih godina taj broj je rapidno opadao: danas u Njemačkoj ima još samo 183.000 muškaraca i žena pod oružjem.

Manjem broju vojnika potrebno je, naravno, i manje naoružanja – a to njemačkim proizvođačima oružja u posljednjih dvadeset godina pravi probleme. Posljedice su – manji prihodi i zatvaranje mnogih radnih mjesta. Dio izgubljenog domaćeg tržišta pokušano je da se nadoknadi izvozom pa danas Njemačka važi za jednog od najvećih svjetskih izvoznika oružja.

Težak prelazak na civilno tržište

Da li je uopšte moguće proizvodnju oružja prebaciti na civilnu oblast i da li bi tako mogla da budu spašena radna mjesta? Proizvoditi traktore umjesto oklopnih vozila za tržište na kome se traktori već proizvode, nije lako“, kaže direktor Odbora za odbranu u njemačkom Bundestagu, Hans-Peter Bartels. U razgovoru za Dojče vele taj socijademokrata pokazao se kao veći skeptik od partijskog kolege, ministra privrede Zigmara Gabrijela. „Konverzija nije tema koja može da osigura budućnost radnih mjesta za proizvodnju oružja. Iskustva proteklih 25 godina pokazuju da nema dobrih primjera za konverziju“, kaže Bartels.

Sa tim procjenama se ne slaže naučnik Hilmar Linenkamp: „Prilično sam siguran da postoje tendencije među kompanijama da se snažnije profilišu na civilnom tržištu i da iskoriste šanse. Mislim da bi mogao da se postigne mnogo veći uspjeh nego što se misli. Civilne tehnologije su, s jedne strane, veoma važan pokretač oružanih tehnologija. Sa druge strane, mnoge tehnike industrije oružja mogu da se primijene i u civilnoj oblasti“, objašnjava Linenkamp, koji je se dugo bavio pitanjem proizvodnje oružja, kako za Evropsku uniju tako i za njemačko Ministarstvo odbrane. On, inače, danas radi kao savjetnik u njemačkoj fondaciji „Nauka i politika“.

Rasprave o konverziji drugačije

Linenkampovo mišljenje dijeli Jirgen Kerner, član upravnog odbora industrijskog sindikata „Metal“. U razgovoru za Dojče vele on navodi primjer iz prakse: „Ako neka kompanija proizvodi velike zupčanike, na primjer za tenkove, onda ona može da, uz malo izmjena, proizvodi i prodaje i zupčanike za vjetrenjače.“

Diskusije o konverziji se razvijaju, kaže Kerner. Osamdesetih godina se tom pitanju pristupalo veoma idealistički i tada se govorilo o proizvodnji potpuno drugih stvari. „Tada je bilo veoma teško pridobiti zaposlenike.“ U međuvremenu je jasno da civilni proizvod mora da ima sličnosti sa vojnim, ali da mu je namjena potpuno drugačija.

„Ne radi se samo o tehnološkim promjenama, već i o promjeni razmišljanja u samim kompanijama“, upozorava naučnik Herbert Vulf za Dojče vele. Za razliku od vojnih ugovora, kod kojih se prevashodno radilo o specijalnoj izradi manjeg broja proizvoda, nakon konverzije, proizvođači oružja moraju da se profilišu na tržištu na kome postoji odnos između masovne proizvodnje i visine cijena.“

Državni podsticaji neophodni

Očigledno je da se mnoge kompanije ustručavaju da promijene kurs: „Kada su se posljednjih godina pojavljivale nove ideje za proizvodnju, iz kompanija smo često čuli argumentaciju: to nije naš poslovni ugovor“, kaže sindikalac Kerner. On zato zahtjeva državni, podsticajni program i politički pritisak kako bi kompanije proizvodile i civilnu opremu. „Za nas je važno da se ljudima koji su zaposleni u oblasti vojne i bezbijednosne industrije ponudi perspektiva u civilnoj oblasti.“

Naučnik Vulf takođe zagovara državne programe za podsticanje procesa konverzije. „Kao prvo, kompanije bi od vlade trebalo da saznaju gdje će ubuduće moći da izvoze. Da li Njemačka i dalje želi oružje da isporučuje na krizni Bliski Istok ili ne? Zatim mora da se kaže i sa kakvim ugovorima sa Bundesverom može da se računa. Tek tada kompanije mogu da prave dugoročne planove.“

Prolazi vrijeme velikih vojnih projekata

I stručnjak Socijaldemokratske partije Njemačke (SPD) Bartels kod posljednje tačke vidi važan aspekat. „Polazim od toga da u oblasti vojne vazduhoplovne industrije, poslije borbenog 'Jurofajtera', transportnog aviona A400M, helikoptera NH90 i 'Tigra' – dakle programa za modernizaciju koji se trenutno sprovede – u dogledno vrijeme neće biti sličnih velikih projekata“.

Procjenjuje se da će restriktivna izvozna politika i izostali ugovori njemačke vojne industrije uticati na dalje smanjenje broja radnih mjesta. Konverzija i evropeizacija proizvodnje oružja, možda bi mogli da ublaže dalje ukidanje radnih mjesta, slažu se sagovornici Dojče velea. Ipak, dalji pad broja radnih mjesta teško da može da se zaustavi. Proizvoditi oružje da bi se ono prodavalo u inostranstvu, ne smije da bude put za očuvanje radnih mjesta. Njemačka vlada o tome se jasno izjasnila. U njenim smjernicama o izvozu oružja se jasno kaže: „Politički razlozi i zapošljavanje ne smiju da igraju odlučujuću ulogu“.