Rusija ignoriše istorijsku grešku u Poljskoj

Već 17. septembra uveče je predsjednik Poljske Ignacy Moscicki prešao granicu prema Rumuniji i bio je uhapšen zajedno s cjelokupnom poljskom vladom. Poljska, koja je nakon 123 godine podjele ponovo bila uspostavljena tek 1918., na taj način je opet prestala da postoji kao nezavisna država.

Bio je to povratak na traumu iz prošlosti. Rusija i Njemačka su ponovo međusobno podijelile susjednu državu. Snovi generacija Poljaka, koji su se od 1795. u bezbroj ustanaka i bitaka često i pod tuđim zastavama, borili za svoju državu, time su ponovo bili uništeni.

Hitler i Staljin su imali dogovor. Oni su slijedili isti cilj: trajno uništenje težnje Poljske za slobodom, terorisanje i porobljavanje naroda te države. Da bi se taj cilj postigao morala se prvo biti uništiti poljska elita i uspostaviti strahovlada. Tako je i bilo. Hitlerove horde su 1940. godine u blizini Krakova uspostavile koncentracioni logor Aušvic. U prvi mah on je bio namijenjen poljskoj eliti i sovjetskim ratnim zarobljenicima, kasnije je postao logor za uništavanje Jevreja iz cijele Evrope. Hiljade profesora, nastavnika, duhovnih lidera i plemića Poljske ubijeni su kako u Aušvicu, tako i na drugim mjestima.

Istovremeno su Staljinovi dželati u Katinskoj šumi strijeljali 22.000 poljskih oficira koji su u mirnodopsko vrijeme bili pravnici, profesori, činovnici, poduzetnici ili učitelji.

Stotine hiljada Poljaka i na istoku i na zapadu te podijeljene zemlje doživjelo je istu sudbinu. Oni su masovno ubijani, protjerani ili oteti - jedni su odvedeni u Treći Rajh, drugi u Sibir ili u Kazahstan. Bila je to katastrofa kakvu poljski narod, koji je tokom istorije mnogo propatio, do tada nije doživio i čije posljedice osjeća i danas.

"Zaštitnici" i njihove sluge

U komunističkoj Poljskoj važila je ovakva interpretacija događaja: 17. septembra 1939. Crvena armija je ušla u tadašnju istočnu Poljsku kako bi tamošnje većinsko bjelorusko i ukrajinsko stanovništvo "zaštitila" od "njemačkih fašista" i "poljskih kapitalista". To stanovništvo se skoro istovremeno na "demokratskim izborima" sa skoro 100 odsto glasova izjasnilo za ulazak u Sovjetski Savez. Ova taktika se i 75 godina poslije očito ubraja u omiljeni repertoar vladara u Kremlju.

Njemački napad na Poljsku se u toj zemlji obilježava 1. septembra. Od 1989. godine običaj je da tom obilježavanju prisustvuje i neki visoki predstavnik njemačke vlade. Na sličnoj manifestaciji koja se održava svakog 17. septembra nezamislivo je prisustvo nekoga iz vlade u Moskvi. Predsjednik Vladimir Putin koji je samo jednom bio prisutan na obilježavanju 1. septembra, i to 2009. godine, tom prilikom nijednom riječju nije spomenuo sovjetsku agresiju iz 1939. I dok Nijemci danas u potpunosti priznaju svoju krivicu za tadašnja zbivanja, Rusi to jednostavno ignorišu. Njihov ponos je očito isuviše jak da bi im dozvolio da priznaju da su tokom istorije pravili greške. Isuviše je mali interes za, iz njihove perspektive, malog susjeda, isuviše je prisutno imperijalističko shvatanje sebe kao velesile. A Putinovo viđenje moći i vlasti očito nije u skladu s vremenom.

Na taj način Rusija propušta šansu koju Njemačka već koristi. Njemačka (skoro) bez ikakvog straha gradi prijateljske i mirne odnose sa svojim susjedom. To donosi prednosti objema stranama. Njemačka i Poljska, bez obzira na istorijska zbivanja, više nego ikada ranije su u mnogim stvarima postali bliski partneri i prijatelji Evrope.

Ipak, bez istinskog priznanja krivice, nikada neće nestati duhovi iz Pandorine kutije koju su u Poljskoj i u cijelom svijetu 1. i 17. septembra 1939. otvorili Hitler i Staljin.