Rusko-tursko približavanje i ništa više

Ne, to definitivno nije bio veliki pomak. Vladimir Putin i njegov gost iz Turske, Recep Tayyib Erdogan, u Sankt Petersburgu su razgovarali duže od tri sata i ono što je na kraju proizašlo je sve drugo nego spektakularno približavanje. Na konferenciji za novinare su oba predsjednika najavila kraj političkog ledenog doba i namjeru da bilateralne privredne odnose ponovo dovedu na nivo kakav je nekada bio.

To nije epohalno, ali je svakako pozitivan rezultat, čak i iz perspektive Evropljana. Teški spor koji je prijetio da preraste u konflikt i trgovinski rat između ove dvije zemlje nije u interesu kako EU tako i NATO.

Bez približavanja kada je riječ o ratu u Siriji

Ipak, u namjeri da se sve vrati u normalu, ne može se sakriti činjenica da je i između Moskve i Ankare i dalje velike razlike u mišljenjima. To je u najmanju ruku postalo jasno kada su oba državnika saopštila da će temu „Sirija“ isključiti iz zvaničnog programa i o tome u miru diskutovati nakon konferencije za novinare. Zahvaljujući ovoj maloj lukavosti, oba predsjednika su bila pošteđena pitanja o njihovom pogledu na budućnost ove zemlje zahvaćene građanskim ratom i o sirijskom diktatoru Asadu kojeg Putin podržava, a Erdogan bi ga rado srušio s vlasti.

Ipak, ruska vojna intervencija u sirijskom konfliktu je uzrok nedavne esklacije koja je izbila nakon što je u novembru prošle godine turska protivvazdušna odbrana srušila ruskog bombardera. To što kod ključne teme „Sirija“ u Petersburgu nije došlo do približavanja, govori koliko su osjetljive i koliko će ostati osjetljive veze između ove dvije zemlje i između njihovih vladara koji žele da igraju veću ulogu u geopolitičkom smislu.

Za pogoršanje odnosa bi se mogao pobrinuti i konflikt oko Nagorno-Karabacha u kojem Turska svoje bliže rođake i partnere, Azerbejdžance, podržava, dok je Rusija u vojnom savezu sa svojim istorijskim saveznicima Armencima. Ova tema na konferenciji za novinare predsjednika Rusije i Turske nije ni pomenuta.

Veliki broj privredno-političkih pisama namjere

Umjesto toga su se oba predsjednika koncentrisala na privredna pitanja. Ali, i ovdje je uočljivo mnogo neobavezujućih pisama namjere. Doduše, Rusija će postepeno ukidati sankcije, ali kada će turski poljoprivrednici svoje voće i povrće moći prodavati na ruskim pijacama, ostaje nejasno.

Vremenom će, smatra Putin, broj ruskih turista (koje je on zaustavio) u Turskoj, postići nivo koji je bio prije izbijanja krize. Erdogan je sa svoje strane potvrdio da će izgradnja gasovoda „Turkish Stream“ za snabdjevanjem gasa zapadnog dijela Turske i EU ruskim gasom biti nastavljena, ali konkretniji on nije želio ili mogao biti.

Samo u izgradnji prve turske nuklearke Akkuyu, što veoma kasni, izgleda da postoji opipljiv napredak. Ankara je potvrdila spremnost da projektu vrijednom nekoliko milijardi eura „što je prije moguće“ da status strateške investicije i na taj način osigura dugoročne poreske olakšice.

Rusko-turska privredna i politička saradnja se postepeno vraća na pravi put, ali o jednoj vrsti strateške alijanse obje zemlje koja se može interpretirati kao izazov za EU i generalno za Zapad, trenutno nema ni govora. Također se ne može govoriti ni o prijateljstvu Putina i Erdogana iako je turski predsjednik svog domaćina oslovio sa „dragi prijatelju“. On je na to samo diplomatski odgovorio „uvaženi predsjedniče“