Svađa je dio američke demokratije baš kao što su i zvjezdice na zastavi dio patriotizma tog naroda. U istoriji SAD njihovi predsjednički kandidati su se često žestoko svađali i služili i fer i nefer sredstvima u borbi za vlast. No, čim bi pala odluka, pobijeđeni bi čestitao pobjedniku, a ljudi bi ponovo postajali složni. Demokrate i republikanci bi se ponovo pretvarali u - Amerikance.
Taj momenat, vrlo važan za suštinu demokratije, ovaj put nećemo vidjeti – bez obzira na to ko će se useliti u Bijelu kuću. Za tako nešto je predizborna kampanja bila suviše prljava a međusobni napadi previše žestoki, previše lični i uvredljivi. Ovo nije bio duel političkih protivnika, već političkih gladijatora koji su se ponašali kao smrtni neprijatelji; to nisu bili protivnici koji u međusobnom ophođenju pokazuju bar minimum poštovanja, već rivali koji jedno o drugom govore samo najgore.
Tačno - za mnoge Amerikance sve to je na početku predizborne kampanje predstavljalo određenu vrstu zabave. Ali, kako je ova šahovska partija odmicala, sve više njih je prestajalo da je prati. Mnogi birači neće dati glas kandidatu koga stvarno žele, već onom koga smatraju za „manje zlo".
Način na koji je u ovoj predizbornoj kampanji vođena borba za vlast, nanio je štetu američkoj demokratiji. I dostojanstvu najviše funkcije. Povjerenje Amerikanaca u njihove institucije – parlament, vladu, FBI – i dalje će opadati. A to će vladanje činiti sve težim. Mračna je to perspektiva.
Kompromis, suprotno onome što tvrde pristalice pokreta Čajanke, nikako nije nešto loše. Kompromis možda jeste polovičan uspjeh, ali je uspjeh. Svaka demokratija živi od umjetnosti mogućeg. Američki birači od svojih predstavnika u Vašingtonu ne očekuju čuda – ali bi ovi morali da bar s vremena na vrijeme rade svoj posao: da vladaju i da u prvi plan postave interese ljudi. Njih su, međutim, političke elite u Vašingtonu godinama svjesno ignorisale jer su bile previše zabavljene sopstvenim političkim igrama. Upravo to je iskoristio politički autsajder i hazarder Donald Tramp, srozavši politički diskurs na vulgarni uličarski jezik.
To nema veze sa jasnim izražavanjem – ali ima sa izopštavanjem svih koji su drukčijeg mišljenja. Sada je već svima jasno da je američko društvo podijeljeno kao rijetko kada. Ali, ako Barak Obama nije uspio da ih prevaziđe za osam godina, kako će to da pođe za rukom Trampu ili Klintonovoj?
Kada Donald Tramp već uoči izbora govori o njihovom lažiranju kao i da će priznati njihov rezultat samo ako pobijedi, to je nehat. A tužno je i slušati sa kakvim prezirom Hilari Klinton govori o onima koji – iz kakvih god razloga to činili – gaje naklonost prema njenom takmacu. Bolje da se zapita šta rudara u Kentakiju ili automehaničara u Ohaju nagoni da trči za Trampom? Šta je to establišment u Vašingtonu, kojem pripada i porodica Klinton, pogriješio, pa se dotle stiglo?
Ali, prije izbora nije bilo vremena za samokritiku. Do posljednje sekunde, obje strane su bile koncentrisane na mobilizaciju svojih sljedbenika. Ako je vjerovati demoskopima, Hilari Klinton je u minimalnoj prednosti. Iznenađenje je moguće.
Kada utihne galama i raziđe se dim sa bojnog polja predizborne kampanje, u Americi će početi novo jutro. Politička elita države mora da ga iskoristi da bi se malo povukla u sebe i možda dosjetila da vlast nije sama sebi svrha. Da ona treba da služi opštem dobru – i bude ponizna pred suverenim narodom.