Sirija ostaje klanica

Šta Putin zapravo hoće? To pitanje, na koje već godinama nema jasnog odgovora, sada je nagnalo Obaminu vladu da sa Rusijom obustavi pregovore o uspostavljanju mira u Siriji. Neprestani napadi Rusije i njenog mlađeg partnera Asada na bolnice u Alepu sada su u Vašingtonu konačno učvrstili uvjerenje da razgovori sa Moskvom vode samo ka jednom: novim napadima iz vazduha koji su neka vrsta diplomatske zvučne pratnje.

Toliko cinizma Vašington očigledno nije spreman da trpi. Koordinator UN-a za pružanje pomoći Stiven Obrajan situaciju u Alepu je opisao kao „pakao na zemlji", a svakodnevicu sažeo u tri riječi: „Krvoproliće. Klanica. Svirepost." One se odnose na Rusiju i Siriju, koje su kreatori tog pakla.

Šta Putin zapravo hoće? Na to pitanje odgovor se ne traži samo u Vašingtonu. Otkako je Rusija prije nekoliko godina zajedno sa Kinom ponovo spriječila usvajanje rezolucije UN-a o Siriji, nagađa se o Putinovim motivima. U Vašingtonu je najčešće tumačenje da to ni sam Putin ne zna tačno.

Taktičko poigravanje u Ukrajini i Siriji – kako bi svoju zemlju mogao da predstavi kao globalnog igrača – košta koliko košta. Košta i razaranje Sirije, koje je Savjet bezbjednosti UN-a možda mogao da spriječi i pored ruske politike blokada.

Taj zadatak Savjet bezbjednosti sada može da riješi samo uz velike muke. Jer višegodišnji haos je u zemlju dovukao bezbroj džihadista, tačnije zločinaca preko kojih Rusija sada želi da legitimiše svoju prisutnost u Siriji. Ta argumentacija je djelimično razumljiva: borci – kao u istočnom Alepu – kao taoce drže stotine hiljada ljudi i zloupotrebljavaju ih kao štit. Oni moraju biti savladani.

Ali problem je što svaka bomba koja padne na Alep povećava solidarnost opkoljenih. Jer svi džihadisti, civili i ostatak nekada sekularnih opozicionih boraca zarobljeni su u zamci, velikoj vazdušnoj zamci, gdje bombe udaraju dan za danom. Psihotična stanja koja nastaju u takvoj situaciji se mogu naslikati. Slabi su izgledi da se odatle izvuče živa glava bez tjelesnih ili duševnih ožiljaka.

Tako se u Alepu koncentriše ono što važi za čitavu Siriju. Asad i njegov režim nikad neće uspjeti da savladaju haos koji je tamo nastao. Ruiniranu zemlju biće nemoguće obnoviti bez međunarodne pomoći. Tu pomoć ne treba očekivati od ratnog saveznika Rusije, finansijski posrnule zemlje.

Pod znakom pitanja je i kako bi Asad, ukoliko politički opstane, uopšte vladao propalom državom. Čak i ako uz pomoć svojih zaštitnika uspostavi kontrolu nad Alepom, a kasnije i drugim dijelovima zemlje. On nikada neće biti po volji naroda. Mali ustanci i napadi biće svakodnevica. Kakav-takav mir mogao bi da se postigne samo uz pomoć gvozdene ruske ruke. To međutim znači da Rusija doživljava novi Avganistan. Kako bi to Putin objasnio svojim zemljacima? I to je za sada tajna.

Čak i da se Asad povuče život u Siriji će u doglednoj budućnosti ostati težak. Više od pet godina, sa jedne strane Asad, sa druge džihadisti, njeguju kulturu smrti, koja će još godinama zemlju držati u šaci. Zemlja će biti leglo međunarodnog terorizma. Naslijeđe Asada i džihadista može da se savlada samo uz pomoć međunarodne alijanse, kojoj bi pored Rusije i SAD morali da se priključe i Iran, arapske države, Turska i EU. Za takav korak međutim u Siriji i van nje još ne postoji dovoljno motivacije.