Sirija: primirje nije garant prestanka sukoba

Iza kulisa se dugo pregovaralo, sirijska vojska saopštila je rezultat: od ponoći je u Siriji na snazi primirje. Ono se ne odnosi jedino na borbu protiv „Islamske države" i drugih grupa džihadista. To je u Moskvi potvrdio i ruski predsjednik Vladimir Putin. Istovremeno, predstavnici Moskve i Turske poručuju da su oni garanti dogovorenog primirja.

Primirje, ukoliko se održi, sirijskom stanovništvu će donijeti hitno potreban predah. Istovremeno će pokazati koliko su Rusija i njeni saveznici uspješno došli na mjesto onih koji sada odlučuju o političkoj sudbini ratom zahvaćene zemlje.

To pokazuje pozadina upravo postignutog mirovnog sporazuma. Uoči Božića u Moskvi je održan sastanak Rusije i njenih glavnih saveznika. Dalje korake razmatrali su ministri spoljnih poslova i odbrane Rusije, Irana i Turske. Američki ministar spoljnih poslova Džon Keri tamo nije bio. On, kao ni drugi zapadni političari na sastanak nisu bili pozvani.

Vlade te tri države smatrale su nepotrebnim uključivanje Ujedinjenih nacija u razgovor. Odlučile se da budu same i da u užem krugu razmotre sudbinu Sirije. Moguće je da su time željele da spriječe da im iko nameće svoje interese u ratom zahvaćenoj zemlji, kao i čitavom regionu.

Trijumf Rusije, Irana i Turske

Sastanak je pokazao i koja strana se probila u velikom ratu u Siriji: ne SAD, već Rusija, njen saveznik Iran, kao i Turska, koja je u posljednjem trenutku uskočila u pobjednički voz. Potpisivanjem takozvane "Moskovske deklaracije”, Turska je prije nekoliko dana odustala i od svog glavnog zahtjeva: naime da Bašar al Asad mora da napusti funkciju predsjednika.

O tome više ne može biti riječi: „Nakon što su vojni saveznici sirijskog režima postigli značajne teritorijalne dobitke, novi vojni savez, kao i odsustvo svih zapadnih sila, gotovo su postali garancija da će predsjednik Bašar al Asad i dalje vladati Sirijom”, piše Njujork tajms i dodaje da će to tako biti "i pored poruke predsjednika Obame od prije pet godina da je Asad izgubio legitimitet i da mora da ode sa vlasti.”

Obamin zahtjev nije imao posljedice. Sve govori u prilog tome da će uticaj SAD u Siriji i ubuduće ostati ograničen. „Rusija je shvatila da joj ništa neće samo pasti u ruke i da zato sama mora da uzme stvari u svoje ruke", objašnjava politikolog Endrju J. Tajbler sa Instituta za Bliskoistočnu politiku u Vašingtonu. S obzirom da su se SAD povukle sa Bliskog istoka, ništa joj više ne stoji na putu. „Ukoliko Turci, Iranci i Rusi postignu dogovor bez SAD, to je za nas problem.”

Konfesionalizam nema kraja

Taj problem bi prema mišljenju Moskve možda mogao da se riješi kada sredinom januara dužnost preuzme novi predsjednik SAD. Odnos Trampove administracije prema Siriji samo se, doduše, djelimično nazire. Kako sada stvari stoje, izgleda da je prioritet borba protiv Islamske države i sličnih grupa. Tu borbu Rusija i Iran su barem privremeno u Siriji završili – tako da Tramp možda neće imati potrebu da se hitno upliće. Težnja ka boljim odnosima između dvije sile, mogla bi da poboljša i odnose Irana i Turske sa SAD.

Ostaje da se vidi koliko će zaista ruski angažman – bez obzira na dogovoreno primirje – doprinijeti smirivanju situacije u regionu. Sa Turskom i Egiptom, Putin sada ima dva sunitska partnera. To bi moglo barem teoretski da mu obezbijedi više legitimnosti kod najveće vjerske grupe u regionu. Ipak, vjerovatnoća je mala. Naprotiv: Sa Iranom Moskva ima saveznika koji je sa svojom eliltnom jedinicom, revolucionarnom gardom, već godinama aktivan u bitkama u Siriji. Uz to Iran koristi usluge grupe koja je u SAD i Evropi, potpuno ili djelimično označena kao teroristička organizacija. To je Hezbolah iz Libana.

Sumnjive šanse za mir

Ukoliko se primirje održi i budu postignuti novi dogovori u vezi sa Sirijom, Iran bi mogao politički da naplati svoj angažman – po mogućnosti širenjem uticaja u regionu. Time bi glas Teherana bio važan ne samo u Siriji već i u Iraku.

Time se problemi u regionu ne bi riješili. Naprotiv. Borbe za irački Mosul već sada pokazuju koje rezerve oni imaju prema šiitima. Šiiti su tamo prisutni sa svojim paravojnim snagama i često ih se okrivljuje za teško kršenje ljudskih prava, čak i prema sunitskim civilima. Zato su oni malo skloni da se potčine šiitskoj dominaciji. Ukoliko se ona etablira, vjersko pitanje postalo bi još veći problem za region.

Na kraju krajeva, rusko-iranski trijumf bi doveo do toga da Izrael opasnost od Hezbolaha vidi ne samo u Libanu, već i u Siriji. Jevrejska država to ne bi prihvatila. Prema nepotvrđenim informacijama, izraelski vojni avioni krajem novembra su napali položaje Hezbolaha u blizini Damaska. Ukoliko se prisustvo Hezbolaha u Siriji nastavi, taj napad neće biti posljednji. Iz više razloga postignuto primirje nije po svaku cijenu prvi korak ka trajnom smirivanju situacije u regionu.