„Sjećanje na Aušvic – aktuelnije nego ikad“

„Zajednica u kojoj svi mi hoćemo da živimo, uspjeće samo tamo gdje se vodi računa o dostojanstvu pojedinca i gdje se živi solidarnost“, rekao je između ostalog njemački predsjednik. „Moralna obaveza se ne ispunjava samo sjećanjem“, dodao je, naglasivši da svi koji Njemačku smatraju svojom kućom „snose odgovornost za to kojim putem će ići naša zemlja“. Dok su u posljeratnim godinama mnogi ljudi u Njemačkoj odbijali sjećanje na nacistički režim, Njemačka je tokom vremena „od konfrontacije sa zločinima prošlosti napravila jezgro svog pripovijedanja istorije“. Tako je ona postala „kredibilni partner za miran i ravnopravan suživot građana i nacija“.

Gauk je ukazao na strahovanja da bi sjećanje na zločine nacionalsocijalizma moglo da nestane – posebno među mladima: „Ja ta strahovanja ne dijelim, ali sam svjestan da će se suočavanje sa prošlošću mijenjati i da se mora dalje menjati“. Predsjednik je rekao da će naredne generacije tražiti nove forme sjećanja. „I ako holokaust više ne bude za sve građane jedan od osnovnih elemenata njemačkog identiteta, i dalje važi: nema njemačkog identiteta bez Aušvica.“ Sjećanje na holokaust će ostati stvar svih građana koji žive u Njemačkoj i „ono je dio istorije ove zemlje“.

Jevreji odlaze u Izrael

„Jevreji se u Evropi ponovo osjećaju ugroženim“, piše list Rajn-cajtung (Koblenc): „Početkom januara su – nakon što su islamistički atentatori ubili novinare Šarlija Ebdoa – u jednoj radnji ciljano ubijani Jevreji i to samo zato što su Jevreji. U Francuskoj su napadi na jevrejske radnje i škole tako česti da se jevrejske porodice više ne osjećaju bezbjedno i odlaze u Izrael. I u Njemačkoj ima napada. Antisemitizam je rasprostranjen – među doseljenicima koji tako nalaze izraz svojoj mržnji prema Izraelu, ali i u dijelovima većinskog stanovništva. Sjećanje na Aušvic i razmišljanje o njemu su aktuelniji nego ikada.“

Predsjednikove riječi da „nema njemačkog identiteta bez Aušvica“ su podstakle komentatora lista Nordvest cajtung (Oldenburg) da napiše: „Onaj ko sumnja u to, praktično negira temeljni konsenzus u našem društvu, postavlja sebe van zajednice i ignoriše najvišu zapovijest Osnovnog zakona – ljudsko dostojanstvo je neprikosnoveno. Nijemci će i u budućnosti morati da žive sa holokaustom, tim čudovišnim zločinom protiv čovječnosti. To što svaki peti Nijemac mlađi od 30 godina ne zna šta je Aušvic, kao što je pokazala jedna aktuelna anketa, pokazuje teške propuste, prije svega u školama.“

Učiti iz grešaka predaka

Flensburger tageblat (Flensburg) konstatuje da „nisu samo desničari ti koji kažu da jednom treba da se okonča to vječito prorađivanje zločina. Ali, ni sva svjetlost ne može da potisne sjenku koju je besprimjerna neljudskost bacila na našu zemlju i koja će zanavijek ostati povezana sa imenom Njemačke. Bol Nijemaca zbog te sjenke nije ništa prema patnjama žrtava i njihovih porodica.“

List Tiringiše landescajtung (Vajmar) upozorava: „Povlačenja crte pod suočavanje sa prošlošću u ovoj zemlji - ne smije da bude. Baš kao što ni mlade niko ne smije da prisiljava da posjećuju komemorativne centre. Mladi moraju da se sopstvenom voljom suoče sa tom temom – samo tako mogu da uče iz grešaka svojih predaka. Generacijama su preživjeli holokausta davali svoj doprinos suočavanju sa istorijom i političkom obrazovanju u Njemačkoj. Đacima je dovoljan i pogled na brojeve tetovirane na rukama bivših logoraša da bi im bilo jasno kakav užas su nacisti donijeli Evropi. Ali, i bez preživjelih – moraćemo dalje. Sa tom odgovornošću moramo da se suočimo. Svi.“

„Nema njemačkog identiteta bez Aušvica“ – i list Landescajtung (Lineburg) se posebno osvrnuo na ove Gaukove riječi, sa komentarom da „je predsjednik tom rečenicom naglasio obavezu za budućnost koja se rađa iz prošlosti. To je bitno sada, kada, prema rezultatima jedne ankete, 81 odsto Nijemaca ne želi da se bavi Aušvicom. Ali, istorija je bila i ostaće – zaveštanje. Kolektivno pamćenje društva. Politikolog Dolf Šternberger je 1988. napisao: suludi akt, koji se označava imenom Aušvic, u stvarnosti se ni ne može razumjeti, o njemu se može samo pripovijedati – u izvještajima koji se moraju čuvati i stalno iznova slušati.“