Sjena zločina nad antifašizmom
17. februar 2019
Zehrid Cigura predsjednik je Udruženja antifašističkih boraca narodno oslobodilačkog rata (UABNOR) iz Vareša i jedan je od oko tisuću antifašista iz cijele BiH koji su 14. veljače bili na Partizanskom groblju u Mostaru odajući počast osloboditeljima ovog grada. Dok njegov bajraktar maše već zaboravljenom zastavom sa crvenom zvijezdom petokrakom, on svira harmoniku i predvodi svaku 'pjesmu partizanku'.
Iako danas, 2019. godine, pomalo čudno zvuči 'Druže Tito mi ti se kunemo', 'Heroj Sava', 'Po šumama i gorama', okupljeni članovi njegovog udruženja, ali i ostali okupljeni na Partizanskom groblju, znaju baš svaki stih.
"Došao sam sa svojih 55 članova i uvijek dolazimo na sve manifestacije obilježavanja oslobođenja. Danas smo ovdje jer osjećamo antifašizam, jer su moji preci stradali od fašističke ruke. Zato je Tito moj predsjednik dok sam živ, nema veze što je on mrtav", kaže ovaj uvjereni antifašist dok pjeva i pozdravlja 'drugove'.
Dolazak na Partizansko groblje bio je središnji događaj manifestacije 'Dani antifašizma u Mostaru', a povodom 14. veljače, oslobođenja Mostara od okupacije sila Osovine. Međutim, tih dana 1945. bilo je daleko sumornije u Hercegovini.
Hercegovina u veljači 1945.
Povijest svjedoči kakvo je krvavo bojište i koncetracija vojski bila u Hercegovini, Širokom Brijegu, Mostaru i Nevesinju u veljači 1945. godine. U knjizi "Osmi Dalmatinski korpus Narodnooslobodilačke vojske Hrvatske", tiskanoj 2003. godine povodom osnivanja ove jedinice koja je bila i okosnica u oslobađanju Širokog Brijega, Mostara, između ostalog stoji:" Za obranu Mostara njemačko zapovjedništvo angažiralo je obnovljenu 369. legionarsku diviziju, jedan puk 181 lovačke divizije, tvrđavske i druge samostalne bataljune. Pod zapovjedništvom im je bila 9. ustaško-domobranska divizija, talijanska fašistička legija 'San Marco', oko 500 četnika Draže Mihailovića. Ukupno oko 20.000 vojnika. Oni su jako dobro utvrdili poziciju na Širokom Brijegu i rajon Mostara i Nevesinja...".
Napad na Široki Brijeg 8. Dalmatinskog korpusa i Hercegovačke 29. divizije iz 2. crnogorskog korpusa počeo je ujutro, 6. veljače, a već u predvečerje sutrašnjeg dana Široki Brijeg bio je oslobođen, a 12 svećenika iz širokobriješkog samostana spaljeno. Zbog snježne vijavice na Mostar se krenulo 13. veljače, a već dan kasnije partizani su ušli u grad.
Nakon oslobođenja Mostara ubijen je provincijal Hercegovačke franjevačke provincije fra Leon Petrović, prvi hercegovački doktor znanosti, gvardijan fra Grgo Vasilj i još pet svećenika. Svjedočenja kažu da su odvedeni na mjesto Čekrk, i s žicom i kamenom oko vrata bačeni u rijeku Neretvu. Nitko, nikada nije odgovarao.
Dok su u Europi smrtni neprijatelji iz 1. i 2. Svjetskog rata odavno sklopili savezništva, proživjeli katarzu osuđujući zločince rata, u Hercegovini i Mostaru te katarze još nema - i ovogodišnje obilježavanje oslobođenja Mostara u antifašističkoj borbi proteklo je u sjeni zločina nad hercegovačkim svećenicima - franjevcima. To pitanje uvijek ponovno se postavlja.
U franjevačkoj crkvi u Mostaru služena je misa u spomen na pobijene. "Mira bez pravde nema, a pravde nema bez istine. I zato sve nasilne smrti treba istražiti, dokumentirati i sačuvati od povijesnog zaborava. Mi ovdje večeras okupljeni ne želimo biti suci, nismo to nikad ni bili, jer samo je jedan Sudac i to onaj na nebesima. Ne želimo raspirivati mržnju ili vraćati zlo za zlo. U ovome trenutku poput Isusa na križu mi praštamo i govorimo: 'Gospodine oprosti im jer nisu znali što čine'", rekao je okupljenim vjernicima gvardijan fra Danko Perutina.
Avdo Humo se zauzeo za provincijala
Prof. dr. Ivica Šarac s mostarskog sveučilišta istraživao je ovaj slučaj i opisuje ga u svojoj najnovijoj knjizi koja će uskoro ugledati svjetlost dana. Ekskluzivno za Deutsche Welle govori o do sada javnosti nepoznatim informacijama do kojih je došao.
"Postoje saznanja da se i sam Avdo Humo, koji će poslije biti proglašen narodnim herojem, zauzeo za spašavanje i izvlačenje provincijala fra Lea Petrovića jer je on tijekom rata s još nekim franjevcima iz mostarskoga samostana za vrijeme okupacije pomagao ugroženim srpskim i židovskim obiteljima u Mostaru, na primjer obitelji Papo, a pomogli su i Olgi Humo, supruzi Avde Hume i kćeri ministra Kraljevine Jugoslavije, Momčila Ninčića. Međutim, njegova poruka o izvlačenju provincijala i ostalih nije stigla na vrijeme i svećenici su pobijeni", kaže za DW profesor Šarac.
I Mostarac Zoran Mikulić, političar Socijal-demokratske partije (SDP) BiH odao je počast poginulim antifašistima na Partizanskom groblju. Smatra da je sve više potrebno obilježavati datume pobjede antifašizma zbog sve očitijih pojavnih oblika fašizma ne samo u BiH, već i u regiji i Europi, ali i konačno raskrstiti sa svim avetima prošlosti.
"Ukoliko su postojali zločini, zločinci se moraju kazniti. Sedam fratara koji su ubijeni, ukoliko su i bili nešto krivi, nije im suđeno, to je zločin, a puno veći zločin je ako nisu ni za što bili krivi, a ubijeni su. Sa zločinima na svim stranama treba se obračunati, pa tako i s onima koji se kriju iza antifašizma kako se ne bi umanjila važnost i vrijednost velike antifašističke borbe. Ukoliko se to ne učini, ostat će velika mrlja na antifašističkom pokretu jer antifašizam i komunizam nisu isto", kaže ovaj političar za DW.
Zašto se danas srami antifašizma?
Otkrivanje i kazne za zločince podržava i predsjednik mostarskog Udruženja antifašista i boraca Narodnooslobodilačkog rata (UABNOR) Sead Đulić, jer samo tako, kako kaže, zajedno se može krenuti prema budućnosti.
"Nakon prvih demokratskih izbora prošlo je 29 godina i vladaju oni koji najviše spominju ta pitanja, ali ti isti kontroliraju i sudstvo i tužiteljstvo i zašto nisu nikad pokrenuli rasvjetljavanje zločina? Postavlja se pitanje je li to sredstvo za manipulaciju i razvijanje kulture mržnje i straha. Konačno je vrijeme da počnemo graditi kulturu mira na istini i pravdi, bez obzira koliko ona boli, jer ćemo samo s katarzom i u kulturi mira graditi budućnost", komentira on za DW.
On podsjeća na dugu tradiciju antifašizma u Mostaru, jedini jevrejski partizanski odred u okupiranoj Europi, jedinu neotkrivenu, ilegalnu tiskaru, itd.
"Zašto se toga sramimo kada je cijela Europa kazala da je antifašizam jedno od najvažnijih tekovina 20. stoljeća? Zašto nitko ne spominje mostarskog biskupa Mišića koji 1941. godine nije proslijedio pismo Ante Pavelića po župama nego, uradio suprotno, pozvao u zaštitu progonjenih Srba?", zaključuje Đulić.
Ipak, dok i sljedeći 14. veljače čekaju ista pitanja, mostarski politolog, novinar i nevladin aktivista Husein Oručević mišljenja je da je Mostarcima danas potreban neki "novi 14. veljače".
"Mostar iz 1945. svrstao se među velike i značajne pobjede koje su se tih mjeseci premještale Europom, širile radost, život i nadu. Bili smo rame uz rame s onima koji su stvarali Novi svijet i nismo propustili da nakon tog Velikog rata napravimo civilizacijski skok. Žudili smo za svijetom i postali smo svijet. Danas sanjamo o civilizaciji, a za skokove u bolji svijet nemamo volje, ljudi su umorni od beznađa, mladost napušta postojbinu. Trebaju nam nove pobjede, čvrsta volja i zelena nada. Treba nam naš 14. veljače", kaže ovaj politolog.
Možda bi taj novi, 14. veljače bila pobjeda i veselje svih Mostaraca?