Sjeverna Sirija: Pobjednici i gubitnici
22. oktobar 2019
S pravom se turski ministar vanjskih poslova Mevlüt Cavusoglu radovao sporazumu koji su u četvrtak navečer postigli predsjednik Redžep Taib Erdogan i zamjenik američkog predsjednika Mike Pence u Ankari. Turska je dobila što je htjela, rekao je Cavusoglu. Kao prvo SAD su prihvatile turski zahtjev za formiranje sigurnosne zone duž granice sa Sirijom u dubini od 32 kilometra. SAD su zajamčile da će se kurdska milicija YPG, koja praktično predstavlja kopnene trupe Washingtona u borbi protiv Islamske države, povući iz te zone. Također je, kako je rečeno, postignut sporazum o tome da u ovu zonu trebaju biti preseljene sirijske izbjeglice koje sada borave u Turskoj.
Jasan pobjednik ovog sporazuma je Turska. Ono što nije postigla na političkom parketu, ona je postigla sada zahvaljujući ofanzivi koju je 09. oktobra počela na sjeveru Sirije, a zbog koje je Pence stigao u Ankaru da bi je okončao. Turska je prepoznala gdje su slabosti američkog predsjednika Donalda Trumpa, a njena misija je nagrađena. Tako turska vojska ostaje tamo gdje se nalazila u četvrtak navečer. Svakog trenutka može krenuti dalje. Kurdska milicija YPG bi se međutim trebala povući za 32 kilometra. Ona to neće učiniti. Primirje, koje je ionako bilo određeno na pet dana, se stoga neće održati. To je prvi rizik.
Asad kao posljednja slamka
Drugi pobjednik je sirijski režim. Zbog američke dvostruke greške – prvo najavom povlačenja svih sirijskih vojnika sa sjevera Sirije, a onda popuštanjem u svim tačkama Turskoj – sirijski vlastodržac Bašar al-Asad sada ponovo ima skoro cijelu Siriju pod svojom kontrolom, osim provincije Idlib, koja je u rukama pobunjenika, i područja zemlje koje kontrolira Turska. I to bez i jednog ispaljenog metka. Jer sada može doći do vojnog sukoba između članice NATO-a, Turske, i sirijske vojske, iza koje stoji Rusija. NATO je već dao do znanja da u ovom slučaju neće doći do savezništva (aktiviranja Članka 5 Statusa NATO-a – op. red.).
Iran je treći dobitnik. Od Revolucije iz 1979. povlačenje SAD-a sa Bliskog istoka spada u najvažnije zahtjeve režima u Teheranu. Upravo predsjednik Trump, koji je namjeravao pokazati Iranu granice, ispunjava ovu želju Islamske republike. Povlačenje i gubitak značaja se događa korak po korak i čini se da je nepovratano. Tako će Pax Americana Bliskog istoka biti zamijenjena vladavinom Irana koja se sprema da postane nova hegemonijalna sila. To sa sobom nosi treći rizik: Ako Amerika, „veliki Satana“ ne bude više primarni neprijatelj, onda će na meti biti Izrael, „mali Satana“. Šiitski Hezbolah, koji je povezan sa Iranom, u svom arsenalu ima 130 000 raketa koje su usmjerene prema Izraelu.
Putinov siguran instinkt
Nezamislivi bi bili pobjednici Turska, Sirija i Iran bez Rusije. Pomjeranje odnosa moći na Bliskom istoku igraju na ruku ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu. Sa sigurnim instinktom vlastodržac iz Kremlja koristi svaku šansu koja mu se nudi i popunjava vakum koji drugi stvaraju glupošću. Njemu se isplati umarširati u druge zemlje (pogledati pod Ukrajina), dozvoliti ispaljivanje burad-bombi na civile (pogledati pod Sirija), ugnjetavati mirnu opoziciju (kao u Rusiji). Budu li to drugi koristili kao primjer bio bi to rizik koji prelazi granice Bliskog istoka.
Najopasniji pobjednik je „Islamska država“ koja se u vrtlogu ovog konflikta može nanovo organizirati. Dokaz za to su posljednji samoubilački napadi u kurdskim gradovima u Siriji. Ukoliko bi samo nekoliko stotina njenih boraca uspjelo pobjeći iz zatvora na sjeveru Sirije, u kojima se odvijaju borbe, teror bi se vratio.
Pet dobitnika, mnogi gubitnici
Naspram pet dobitnika stoje brojni gubitnici. Prvi su SAD, čija vjerodostojnost nestaje nezamislivim tempom. Naposljetku prije mjesec dana nakon napada na najveće svjetsko postrojenje za preradu nafte u Saudijskoj Arabiji iza kojeg je stajao Iran ili njegovi saveznici. SAD se se nakon toga povukle od osvete. Sada po treći put – nakon 1975. i 1991. godine – izdaju Kurde. Kurdi neće još jednom razmisliti o tome da li mogu vjerovati SAD-u. Jer kome je potreban saveznik na kojeg se ne može osloniti?
Gubitnici su obje vodeće sile arapskog svijeta, Saudijska- Arabija i Ujedinjeni Arapski Emirati koji se već približavaju Iranu i proširuju svoje odnose sa Rusijom. To dodatno oslabljuje arapski svijet, koji će bez vodstva još više biti prepušten samom sebi. U tom okruženju se ponovo povećavaju protesti protiv samo naizgled stabilnih arapskih režima. Protesti, koji su započeli 2011. godine, se sada nastavljaju. To je doduše s jedne strane dobrodošlo, ali ipak vodi daljoj stabilizaciji čije posljedice bi Europa mogla ponovo osjetiti.
A šta radi Europa? Vodi debate o zabrani izvoza oružja kao da europsko oružje igra ulogu u ovom regionu, i povlači se iz odgovornosti za svoje susjedstvo. Pri tome konflikti i krize Bliskog istoka najprije pogađaju Europu.