"Nije vrijeme za divljačko protivljenje"

DW: Gospodine Kaim, Turska je odbila da dopusti poslanicima Bundestaga da posjete vojnike u vazdušnoj vojnoj bazi u Incirliku. Da li to znači da je sada neizbježno povlačenje vojnika Bundesvera stacioniranih u toj bazi?

Markus Kaim: Ja ne bih išao toliko daleko. Njemačka savezna vlada se s ovim suočava već drugi put. Slična situacija je bila tokom donošenja rezolucije o Jermeniji u njemačkom Bundestagu. I tada je poslanicima nedjeljama bilo zabranjivano da posjećuju vojnike u Incirliku. A neobično je to kako Bundestag, dakle legislativa, reaguje oštro, dok savezna vlada, egzekutivna vlast reaguje suzdržano. 

Previše suzdržano? Da li savezna vlada ovdje pravi veliku grešku?

Naravno da bi se sada moglo reagovati žestoko i kontigent Bundesvera povući i prebaciti u Jordan. No, to ne mijenja ništa u činjenici da Turska ostaje važan strateški partner: s jedne strane u međunarodnoj koaliciji u borbi protiv Islamske države (IS), a s druge strane u prevladavanju izbjegličke krize. Takođe ne treba zaboraviti da bez Turske nije moguć ni završetak rata u Siriji. Zbog toga mogu da razumijem da savezna njemačka vlada ne želi da doliva više ulja na vatru. A moja procjena je da sada nije trenutak za velike geste i divljačka protivljenja.

Njemački izviđački avioni lete od baze u Incirliku iznad oblasti koje kontroliše Islamska država. Opterećuju li onda tursko-njemački odnosi anti IS koaliciju?

Vjerujem da niko ne dovodi u pitanje učešće Savezne Republike u koaliciji koja se bori protiv IS-a. Radi se samo o tome da li će se njemačko učešće odvijati preko Turske, Jordana ili negdje drugdje... Ako tako gledamo onda proces jeste opterećen tursko-njemačkim odnosima. No, ja ne vidim da je došlo do slabljenja anti IS koalicije.

Mnogi analitičari u ovoj zabrani posjete za njemačke parlamentarce vide zapravo reakciju na to što je Njemačka nedavno prihvatila zahtjeve za azil turskih vojnika pri NATO-u. Kako na to reagovati umjereno?

Savezna vlada ne može ništa drugo da učini osim da skrene pažnju na to da će se u tom slučaju postupati po principima pravne države. Jer, priznavanje azila za neku osobu nije u nadležnosti savezne vlade već pravosuđa. To znači da su vladi ruke vezane i da se u tom smislu nalazi u dobrom društvu: jer, jedini turski oficir koji je izručen Turskoj mada mu je prijetio proces je izručen iz Bugarske. A sve druge države, članice NATO saveza su u ovom slučaju zauzele isti stav kao Njemačka.

Da li se onda ostaje pri tom da se njemačka politika mora navići na provokacije turske vlade, bez bilo kakvog odgovora?

Preuranjena su bila očekivanja da će se se tursko-njemački odnosi izgladiti odmah nakon referenduma 16. aprila. Zabrana posjete poslanicima govori u prilog tome da turska vlada dugo pamti i ništa ne zaboravlja. To je indicija da se, kada je riječ o tursko-njemačkim bezbjednosnim vezama, napetosti nastavljaju. Napetosti doduše mogu i da rastu s obzirom da je Turska paralelno u potrazi za novim spoljnopolitičkim kursom. Ona se tu neizbježno ne okreće od Zapada, ali je u potrazi za jačom saradnjom sa neevropskim vladama, u prvom redu ruskom. To se vidi u nabavci oružja ali i u diplomatskoj saradnji. Sad se događa nešto što Turska do sada nikada nije radila. Izgleda da je turska spoljna politika počela da slijedi princip: ne prihvatamo više zapadne norme, jer su nam dostupne alternative.

Markus Kaim je saradnik Fondacije za nauku i politiku u Berlinu, specijalizovan za bezbjednsonu i odbrambenu politiku, posebno za međunarodne vojne intervencije.