Srbija uvodi obavezni vojni rok

Prije skoro punih 14 godina tadašnja predsjednica Skupštine Srbije Slavica Đukić-Dejanović ponosno je izjavila: „Od 135 poslanika, za prijedlog je glasalo 133, pa konstatujem da je Narodna skupština usvojila prijedlog odluke o obustavi obaveze služenja vojnog roka.“

Tog decembra 2010. godine u Srbiji je ukinuto služenje vojske za sve one koji ne žele biti vojnici, a uvedena je profesionalna vojska koja će biti „motiviranija", kako je tada najavljeno.

Ali, ta „motiviranija" vojska se u velikoj mjeri do danas razbježala s posla. U posljednjih pet godina vojsku je napustilo 13.000 profesionalaca – i to mahom zbog loših uslova, niskih plata i političkih igara, kažu kritičari.

Ovih dana potpisana je odluka o vraćanju obaveznog vojnog roka. Odluku je potpisao predsjednik države Aleksandar Vučić. Vlada Srbije je odluku usvojila i naložila Ministarstvu odbrane da pokrene proceduru pred Skupštinom.

Nema sumnje da će i Ana Brnabić s mjesta predsjednice Skupštine ponosno objaviti da je većinom glasova usvojen obavezni vojni rok od 75 dana.

Građani većinom za uvođenje vojnog roka

„Da je kao u Izraelu ili Švicarskoj, gdje nema izgovora ni za koga, dvije godine za svakoga – to je jedna stvar. A ovo nema smisla. Šta se za 75 dana može naučiti, i ko za 75 dana može postati vojnik?“ pita jedan Nišlija srednjih godina.

Drugi smatra da je i tih 75 dana korisno: „To je jedan dobar poticaj mladim ljudima da ih malo probudimo i vratimo u realnost sadašnjice.“

Ovaj čovjek je, smatra se, u većini u Srbiji. Prema dostupnim anketama, preko dvije trećine ljudi podržava služenje vojnog roka. To podržava čak i većina mladih.

Tako je prije nekoliko godina kružilo istraživanje agencije Haus of vin prema kojem se 72,5 posto mladih (17 do 30 godina) izjasnilo za obaveznu vojsku.

Ali, nisu svi oduševljeni: „Imam 34 godine i mene to ne 'pogađa', ali da imam 25 ili koju više, ne bi mi bilo svejedno“, kaže nam jedan čovjek. „Ja sam ona generacija koja nije išla u vojsku, ali svakako se ne slažem s narativom da se muškarcem postaje samo u vojsci.“

Još jedan Nišlija dodaje da mu smeta retorika državnog vrha: „Sva ta halabuka da mi moramo od nekoga da se branimo je unošenje nekog nemira u narod koji je već nemiran, i pravljenje defanzive, a niko nas ne napada, hvala Bogu, niti će.“

Populizam i dodvoravanje

S ovim posljednjim se slaže i vojni komentator Petar Bošković, koji je veći dio svoje karijere proveo na poslovima informiranja i odnosa s javnošću Ministarstva odbrane.

Vojni rok je, kako kaže, zamagljivanje situacije s Rio Tintom i s Kosovom. Odluka je, smatra, isključivo politička, a ne vojna.

„Jer da je vojna, vojska bi se oglasila. Vidite da se niko ne oglašava, nemate generale, načelnike uprave za kadrove Ministarstva odbrane, ili načelnike uprave za ljudske resurse Generalštaba“, kaže Bošković za DW.

Vojni analitičar Aleksandar Radić kaže da se i vrh vojske „trudi da se što više dodvori Aleksandru Vučiću i nije zainteresiran za to što se dešava u obrambenom sustavu“.

„Oni postojeću aktivnu vojsku premještaju kao veliki putujući cirkus od mjesta do mjesta za potrebe pokaznih vježbi i raznih smotri za promotivne potrebe političkog vrha i partije. Takvi ljudi se onda čude što se teško pridobiva kvalitetan kadar za službu u vojsci“, navodi Radić.

To je još jedan razlog zašto se uvodi redovni rok, ističe Petar Bošković. „Ne žele priznati da su upropastili vojsku. Jer da je nisu upropastili, ne bi 13.000 ljudi napustilo vojsku. Znači, desetkovali su vojsku, i jednostavno samim tim je pala i obuka i sposobnost vojske da reagira.“

Hiljadu i jedno pitanje

Brojni problemi su se nataložili u posljednjih 14 godina, kaže naš sugovornik zamjerajući ad hoc rješenja umjesto dugoročnih.

Podsjeća da, kada je Srbija prešla na profesionalnu vojsku, biralo se po pet tisuća momaka i djevojaka godišnje da dobrovoljno služe kao regruti. Ideja je bila da dio njih bude privučen vojskom i tamo ostane profesionalno.

„Ali, to nije iskorišteno jer su ti momci i djevojke nakon mjesec dana boravka u kasarnama i centrima za obuku vidjeli kako žive časnici i dočasnici, kako u stvari – ne žive“, kaže Bošković.

On navodi niz nedoumica koje proizvode „potpuni haos". Recimo, što je s rodnom ravnopravnošću kad se djevojke ne zovu na obavezni vojni rok, a konkuriraju za vojnu gimnaziju i akademiju?

Dalje, hoće li dobrovoljni vojni rok za djevojke ostati u trajanju od šest mjeseci, dok je obavezni sada samo 75 dana? Što je s prigovorom savjesti?

„Ne možete oduzeti nikome jednom stečeno pravo. A podsjećam, kada smo prelazili na profesionalnu vojsku, više od 60 posto regruta uložilo je prigovor savjesti i nije htjelo služiti vojsku pod oružjem“, kaže Bošković.

Na pitanje što će biti s nacionalnim manjinama poput Albanaca na jugu Srbije, ili sa stanovnicima Kosova koje se, prema srpskom Ustavu, broji u teritorij države, Bošković kaže:

„Ne mislite valjda da će stanovnici Preševa, Bujanovca i Medveđe služiti vojsku od 75 dana? Bit će kao i kada smo uvodili profesionalnu vojsku, jednostavno ih regrutni centri nisu ni zvali. A na Kosovo ne možete računati nakon Ohridskog sporazuma“, smatra on.

Samo osnovna obuka za 75 dana

U Srbiji ima oko 300.000 mladića između 18 i 29 godina, ali nedovoljno kasarni i samo jedanaest centara za obuku. Prema riječima vojnog analitičara Aleksandra Radića, trenutno rade samo tri centra za vojnu obuku, a i izvođači obuke su „prestari". To znači da će prvo morati biti proizvedena generacija izvođača obuke da bi obuka mogla krenuti.

„Ako se pribjegava obaveznoj vojnoj službi, bilo bi smisleno uvesti rok od barem šest mjeseci, ako ne i devet mjeseci. Za to vrijeme može se sprovesti cjelovita i smislena individualna i kolektivna obuka i da se dio roka provede u nekom od aktivnih bataljona“, priča Radić.

„Rok od 75 dana je zadovoljavanje forme – sprovest će se neka obuka i dobiti rezervisti“, smatra on.

Radić još kaže da je Srbija jedina zemlja koja za tajnu drži brojno stanje vojske, dok sve zemlje regiona taj podatak objavljuju. „Od tog problema sve počinje – prikrivanje vodi u laganje i pritiske na ljude koji onda odlaze iz službe.“

On podsjeća da se ove godine na tapetu našao prvi čovjek Vojnog sindikata Srbije Novica Antić, koji je skoro šest mjeseci držan u pritvoru. Prema Radiću, razlog je što je Antić „smjelo" pričao o tome da vojnici odlaze i da su kasarne poluprazne.

A sada, kaže, i sindikat je ušutkan što je još više demoraliziralo profesionalnu vojsku.

Koliko će sve koštati

Na pitanje koliko Srbiju košta profesionalna vojska godišnje, a koliko će je koštati obavezni vojni rok, Radić kaže:

„Prerano je govoriti o cijeni, ali može se, ima se novca. Nedavno je potpisan ugovor od 2,7 milijardi eura samo za dvanaest aviona Rafal i još novca otići će na naoružanje tih aviona, a to je iznos kao trošak čitave vojske za skoro tri godine, od plata do vježbi i novog naoružanja“, kaže Radić.

Pare, dakle, neće biti problem, smatra on. „Treba imati na umu da novac za vojnike ostaje u Srbiji, u domaćoj ekonomiji.“ Petar Bošković objašnjava da je godišnji budžet vojske 1,4 milijarde eura, a da je u vrijeme ministra Zorana Đorđevića objavljena gruba procjena da bi uvođenje vojnog roka dodatno koštalo 800 milijuna eura.

I kod potrošnje novca na naoružanje Bošković, kao oficir, nema načelne primjedbe, ali ima na ovakvu nabavu. „Nije normalno da kupujete PVO sustav od Kineza, a da imate francuske Rafale, a onda imate njemačke helikoptere, rusku artiljeriju ili borbena vozila.“

Kaže, kupuje se politički, radi „ostanka na vlasti". I tu se vraća na prvi problem, koji ni redovni vojni rok neće riješiti: „Ko će tim sustavima upravljati ako nemate ljude? Džaba vam 250 tenkova, kad imate 50 posada“, zaključuje Bošković.

Pratite nas i na Facebooku, preko X-a, na Youtubeu, kao i na  Instagramu