Kad mi ubijeni ustanemo
11. juli 2019
„Performans-predavanje“, kako ga naziva Zlatko Paković, ili „predstava o predstavi u nastajanju“, biće odigran u produkciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji. Igraju Dušanka Stojanović Glid, Boris Milivojević, Sanja Marković i Vahid Džanković.
Pozorište se na ovim prostorima nikad nije odvažilo da uradi ono za šta društvo nije spremno. To je rekao Zlatko Paković prije nekoliko mjeseci, povodom premijere njegove predstave „Vox Dei - građanska neposlušnost“. Da li je to imao u vidu kada je u Beogradu odlučio da realizuje predstavu čija je tema Srebrenica?
„Kao što sam u predstavi o građanskoj neposlušnosti pred lice pravde izveo aktuelnu vladu i aktuelnog predsjednika republike, da odgovaraju pred važećim zakonima republike za dokaziva nedjela koja su protiv nje počinili, a za šta društvo još nije sposobno, tako i u predstavi o Srebrenici želim da učinim ono za šta društvo, na vlastitu štetu, još nije sposobno“ , kaže on u razgovoru za DW.
Nerasvijetljena sjenka
Objašnjava da će beogradska publika imati priliku da vidi „iz čega i kako nastaje jedna predstava o najvažnijoj temi, o zločinu genocida, čija nerasvijetljena sjenka, duga 24 godine, pomračuje ovo društvo tako snažno da ono ne može da se konstituiše sve dok je sa sebe ne ukloni“.
Bit jedne republike, dodaje on, jeste da se stavi na stranu žrtava koje nisu njeni građani, a protiv zločinaca koji su njeni građani. „Bit Srbije kao republike može se ispuniti ako za dan svoje žalosti proglasi Dan genocida u Srebrenici. Time se sjećanje na genocid pretvara u sjećanje na solidarnost, sažaljenje, bratstvo i slobodu, a gubi se kao osjećanje krivice“, kaže Paković.
U organizaciji Helsinškog odbora za ljudska prava u Srbiji je i prije četiri godine, povodom godišnjice srebreničkog genocida, održana tribina na kojoj je ocijenjeno da je većinski dio Srbije sklon da taj zločin negira, relativizuje ili o njemu ćuti. Među učesnicima tribine bila je i izvršna direktorka Helsinškog odbora, Izabela Kisić. Da li ima utisak da se od tada stav većine stanovnika i predstavnika vlasti u Srbiji o zločinu u Srebrenici barem u naznakama promijenio?
Ona odgovara podsjećanjem da vlasti u Srbiji ignorišu presude međunarodnog suda pravde i Haškog tribunala za genocid. „Sud za ratne zločine u Srbiji dozvolio je da se optuženi za ubistva u Srebrenici brane sa slobode, a suđenje se oteže u beskraj. Ministar policije RS u vrijeme genocida, Tomislav Kovač, koji je optužen pred bosanskim sudom, vodi biznis u Srbiji, umjesto da mu se sudi u Srbiji. O haškom suđenju šefu državne bezbjednosti Srbije za vrijeme rata, Jovici Stanišiću, kome se trenutno sudi i za Srebrenicu, nema ni riječi u srpskim medijima. Kako u takvoj sredini mladi ljudi mogu da formiraju ispravan stav o onom što se desilo u Srebrenici, ili bilo ko da promijeni mišljenje!?", kaže Kisić za DW.
Poricanje zločina za nju je „nastavak genocidne politke“, kojom se, kaže, svaljuje odgovornost na nove generacije koje sa time nemaju veze.
11. jul Dan sjećanja na genocid u Srebrenici?
Kao odgovor na tendenciju poricanja zločina, devet nevladinih organizacija, među kojima je i Helsinški odbor za ljudska prava, su u utorak (9.7) uputile zahtjev Aleksandru Vučiću i drugim predstavnicima srpskih vlasti da prestanu da negiraju genocid u Srebrenici. Zatražile su i da se 11. jul u Srbiji proglasi Danom sjećanja na genocid u Srebrenici.
Izabela Kisić ipak ne vjeruje da će aktuelna vlast u Srbiji zauzeti adekvatan stav prema onome što se dogodilo u Srebrenici, jer upravo one, kaže, kreiraju strategije poricanja.
Spriječiti buduće masovne zločine
U Srbiji nema mnogo umjetnika koji tretiraju zločine tokom ratova devedesetih. Među rijetkima je Vladimir Arsenijević, koji u svojim romanima nedvosmisleno osuđuje zločine iz tog perioda. Da li pozorište, odnosno performans Zlatka Pakovića može da efikasnije od drugih umjetnosti utiče na stav koji o Srebrenici ima prosječan građanin Srbije? Da li je, kada je riječ o Srebrenici, u Srbiji moguće „staviti publiku u akciju“, kako je to pisao francuski teoretičar pozorišta, Antonen Arto?
Paković objašnjava da je cilj pozorišne umjetnosti upravo da se publika stavi u akciju ili da se ona pretvori u javnost.
„Ono što mene u ovom slučaju zanima, i što je prvorazredni socijalni i estetski zadatak, jeste da, počevši od Uvoda u predstavu, a naredne godine i predstavom, spriječim buduće masovne zločine. Jer, novi će se zločini starih razmjera izvršiti na ovim našim prostorima ukoliko ne ugasimo njihovo kulturno vrelo. Vladajuća kulturna elita širi nacionalističku kulturu mržnje, etničkog čišćenja i genocida, danas podjednako kao što je to radila pod Miloševićevim režimom i za taj režim".
Iako konstatuje da su izvršioci, organizatori i nalogodavci zločina uglavnom osuđeni, ipak ističe da su “akademici tih zločina, pjesnici, duhovnici genocida, i danas najugledniji ljudi u ovom društvu". “Oni bi morali biti prozvani, prokazani i kažnjeni, kako bi pravedni ljudi mogli da žive ponosno”, ističe Zlatko Paković.
Dominacija „inspiratora zločina"
Utisak je da akcije koje nevladine organizacije u Srbiji realizuju svakog 11. jula i decenije prikupljanja podataka, dokaza i dokumenata o zločinu u Srebrenici ipak u dovoljnoj mjeri ne dopiru do jednog dijela stanovništva u Srbiji. Da li performans Zlatka Pakovića i njegova buduća predstava mogu da za zločin u Srebrenici zainteresuju one koji o tome ne znaju ništa?
Za Izabelu Kisić to je „jedini način“ da se dopre do velikog broja ljudi.
„To pokazuje i iskustvo drugih zemalja koje su prolazile kroz slične procese, poput Njemačke“, kaže, ali i dodaje da u Srbiji i dalje „dominiraju inspiratori zločina iz Udruženja književnika Srbije i drugih kulturnih institucija ", konstatuje Kisić.
„Tu su sjedili intelektualci, pisci, umjetnici, koji su osamdesetih obmanjivali ljude da je nacija ugrožena, da svi mrze Srbe, da Srbima prijeti istrebljenje... poslije čega je slijedilo ubijanje u ime srpske nacije. Oni to rade i danas, ideolozi su uvijek svjesni svojih ideja, ne odustaju, i tu leži najveća opasnost od ponavljanja“.
Zato je uvjerena da je na mladim umjetnicima „da se obračunaju sa ratnim huškačima u kulturnim institucijama i da demontiraju njihove laži i stil“.
Pozorište može da bude učiteljica budućnosti
Savremena srpska kultura je svoju imaginaciju sahranila u Srebrenici, a početak njenog povratka u društvo moguć je u pozorištu, napisao je Zlatko Paković u listu „Danas“. Da li je večerašnji performans mogućnost za povratak te, kako je rekao, „spasonosne" imaginacije?
„ Pozorište je realizovana, predočena imaginacija, imaginacija pretvorena u život, doduše eksperimentalno, na malom uzorku, na pozorišnoj sceni, u amfiteatru, ali to je jezgro mogućeg novog života jednog društva. Pozorište, dakle, može da bude učiteljica budućnosti”, kaže Zlatko Paković uoči izvođenja performansa „Srebrenica. Kad mi ubijeni ustanemo".