Srljamo u recesiju – ali kakvu?
29. mart 2020
Obzirom na vijesti iz gospodarstva mnogi već smatraju kako bi ovakriza izazvana pandemijom koronavirusa mogla biti još veća od sloma burzi i privrede 1929. Pad vrijednosnica je već nadmašio i krizu koju je izazvao bankrot novčarske kuće Lehman Brothers 2008. Ali Nouriel Roubini, istaknuti ekonomist i bivši savjetnik američkog predsjednika Clintona, u listu Guardian piše da tako nešto kao ovo što sad doživljavamo nismo vidjeli još nikad u povijesti.
"Velika depresija" 1929. jest počela slomom na Wall Streetu, ali posljedice su se postepeno širile po svijetu više od tri godine. I 2008. se tek polako vidjelo u kojoj mjeri se svijet novca upustio u vratolomne poduhvate. U oba slučaja je bilo vremena stvoriti mjere i instrumente s kojima bi gospodarstvo ipak još donekle moglo funkcionirati.
Žrtvovati gospodarstvo radi suzbijanja širenja virusa
Ali u ovoj krizi koju je izazvala pandemija nije riječ o tri godine, nego o tri tjedna u kojima se čini da je gospodarstvo potpuno stalo. Dovoljno je izaći na ulicu - ako je to uopće dozvoljeno - pa da se vidi ono što si još prije par mjeseci nismo mogli niti zamisliti: čitav gospodarski život je praktično stao i sveden je tek na opskrbu osnovnim namirnicama.
Još i prije nego što su ulice europskih gradova postale upravo sablasno puste, vodeći su njemački ekonomisti najavili kako uopće nema dvojbe da srljamo u recesiju. Ali još uvijek nitko ne može reći koliko će duboko gospodarstvo pasti - i koliko će to stanje dugo trajati. Jer za razliku od udarca 1929. ovo je sličnije plimnom valu koji se valja po čitavom planetu - i ne nadzire se kraj nevoljama koje dolaze.
Logika strogih mjera izolacije je jasna: obzirom na vrijeme inkubacije virusa, dva tjedna izolacije mora biti dovoljno ili da se oboli ili ostane zdrav. Ako se razdoblje zabrana produlji na četiri tjedna, neminovno bi moralo biti sve manje zaraženih. Zato je bolje "žrtvovati" normalno gospodarsko poslovanje u tom razdoblju nego pustiti da se virus eksponencijalno širi.
Vrijeme je za državnu potporu
U Kini je već polako počela proizvodnja, a i u Italiji se činilo kako se stanje smiruje. Ali ovog petka je iz Italije stigla vijest o novim tisućama zaraženih, makar se tvrdi kako bi razlog mogao biti i što je više osoba testirano. Zato se nitko ne želi upuštati u procjene koliko dugo bi mogla trajati ograničenja. U gospodarstvu obično svaki pad znači pripremu za slijedeći rast. No Roubini u svom tekstu nagađa kako krivulja rasta neće biti oblika slova "V" ili "U", ne misli ni da će biti "L" - nego jednostavno "I". Prema dolje - i ništa više.
I on smatra kako je sad došao trenutak za države i njihovu potporu: samo središnje banke su dovoljno moćne krenuti u takvu spasilačku akciju. Već je stvoren i novi termin "helikopterskih intervencija" kojima bi se pomoglo pojedinačnim tvrtkama koje inače dobro posluju, ali im prijeti nelikvidnost. I njemačka vlada obećava kako zbog korona-krize neće biti zatvaranja pogona, ali u tvrtkama diljem svijeta se širi osjećaj potpune bespomoćnosti.
Europska središnja banka je već najavila interventni program dimenzija preko jednog bilijuna eura, slično najavljuje i američki predsjednik Trump. Tamo je i stopa nezaposlenosti doslovce eksplodirala preko noći na preko 20%. No ima ekonomista koji ne misle da su intervencije središnjih banaka rješenje svih problema: one su redom već odavno spustile svoje eskontne stope sve do nule, a i masovni otkup državnih obveznica ESB-a čak i prije koronavirusa nije donio očekivani brzi gospodarski oporavak u čitavom nizu država zone eura. Među njima je i Italija i nema nikakve dvojbe kako se tamo sad moraju poduzimati doista izuzetne fiskalne mjere.
O ovome će se učiti u školama
Ali trenutno zapravo nije problem novac: novac je tu jer ga građani i nemaju gdje potrošiti - čak i ako čitav stan napune tjesteninom i toaletnim papirom. Osnovni problem je drugi prastari zakon ekonomije: brzina kojom se novac okreće. A dok su pogoni pusti, brodovi prazni usidreni u lukama, zrakoplovi parkirani u zračnim lukama, okreće se doista samo oko onog najosnovnijeg.
Sve su to elementi ekonomske računice kakve još nikad nismo vidjeli. Hoće li ta poplava novca onda izazvati inflaciju? Ili će tvrtke masovno morati proglasiti stečaj i nezaposlenost će biti tolika da će novac postati još vrjedniji nego što je danas?
O ovoj krizi će se sasvim sigurno učiti u ekonomskim školama i na fakultetima i baš svi bi sad voljeli zaviriti i pročitati što piše na kraju poglavlja u nekom budućem udžbeniku o korona-krizi 2020. Hoće li se najkasnije za nekoliko tjedana pandemija ipak početi smirivati, a gospodarstvo rasti? Ili će to još trajati mjesecima, možda i godinama?
Na žalost, tu je svaka ekonomska prognoza podjednako pouzdana kao gledanje u talog šalice kave.